Pobožnost za svete stvari

U knjizi Izlaska, putujemo s Mojsijem do obronaka brda Sinaj, kad se on udaljio od svojih svakodnevnih briga – nešto što bismo svi trebali biti spremni učiniti – da vidi gorući grm koji nije izgorio. Kada je pristupio, »iz grma ga Bog zovne: ‘Mojsije! Mojsije!’ ‘Evo me!’ javi se. [Bog mu je rekao] ‘Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.’« U velikoj pobožnosti, poniznosti i čudu, Mojsije je uklonio svoju obuću i pripremio se čuti riječ Gospodnju i doživjeti njegovu svetu nazočnost.

To sveto planinsko prosvjetljenje bilo je iskustvo ispunjeno pobožnošću koja je izazvala strahopoštovanje, povezalo je Mojsija s njegovim božanskim identitetom i zapravo je bilo ključni element njegove preobrazbe iz poniznog pastira u moćnog proroka, vodeći ga da hoda novim putem u životu. Na sličan način, svatko od nas može preobraziti svoje učeništvo u viši obrazac duhovnosti čineći vrlinu pobožnosti svetim dijelom našega duhovnog karaktera.

Riječ reverence (pobožnost) može se povezati s latinskim glagolom revereri, što znači »osjećati strahopoštovanje«. U evanđeoskom smislu, ova se definicija udružuje s osjećajem dubokog poštovanja, ljubavi i zahvalnosti. Taj izričaj za ono što je sveto u onima koji imaju skršeno srce i duboku odanost prema Bogu i Isusu Kristu njeguje uvećanu radost u njihovim dušama.

Pobožnost za svete stvari najveće je očitovanje važne duhovne osobine; ona je nusproizvod naše povezanosti sa svetošću i odražava našu ljubav za našega Nebeskoga Oca i našeg Spasitelja, Isusa Krista, te bliskost s njima. Ona je također jedan od najuzvišenijih doživljaja duše. Takva vrlina usmjerava naše misli, srce i život prema Božanstvu. Zapravo, pobožnost nije samo gledište duhovnosti; ona je njezina suština – temelj na kojemu se gradi duhovnost, stvarajući osobnu vezu s božanskim, kako nas podučavaju naša djeca kada pjevaju: »Kada sam ponizan u srcu znam, Krist i Nebeski Otac su tu.«

Kao učenici Isusa Krista, pozvani smo njegovati dar pobožnosti u svojim životima kako bismo se otvorili prema dubljem zajedništvu s Bogom i njegovim Sinom, Isusom Kristom, istovremeno osnažujući naš duhovni karakter. Kad bismo imali više takvih osjećaja u našim srcima, bilo bi nesumnjivo više radosti i veselja u našim životima i bilo bi manje prostora za patnju i tugu. Moramo se sjetiti da pokazivanje pobožnosti za svete stvari daje značaj većini onoga što radimo svaki dan i jača naš osjećaj zahvalnosti – nadahnjujući strahopoštovanje, poštovanje i ljubav za više i svetije stvari.

Nažalost, živimo u svijetu u kojem pokazivanje pobožnosti za svete stvari postaje sve neuobičajenije. Zapravo, svijet slavi nepoštovanje, kako to potvrđuje gledanje bilo kojega tabloidnog časopisa, televizijskog programa ili interneta. Odsustvo poštovanja svetog stvara sve veću ležernost u stavu i nepažnju u ponašanju, što može brzo odvući jedan naraštaj u apatiju i katapultirati sljedeći naraštaj u bijedu.

Nepoštovanje nas također može odvući od veza koje savezi s Bogom omogućuju i umanjiti naš osjećaj odgovornosti pred Božanstvom. Zbog toga riskiramo brinuti se samo o vlastitoj udobnosti, zadovoljavati naše nekontrolirane apetite i naposljetku doći u bezbožan položaj preziranja svetih stvari, čak i Boga te, posljedično, naše božanske naravi kao djece Nebeskoga Oca. Nepoštovanje prema svetim stvarima unapređuje neprijateljeve ciljeve prekidanjem naših osjetljivih kanala objave, koji su presudni za naše duhovno preživljavanje u naše doba.

Značenje i važnost pobožnosti za ono što je sveto opširno je prikazano kroz Sveta pisma. Čini se da jedan slučaj u Nauku i savezima pokazuje da je pobožnost prema našem Nebeskom Ocu i njegovu Sinu, Isusu Kristu, osnovna vrlina onih koji steknu celestijalno kraljevstvo.

Kao crkva nastojimo održati Oca i Sina u najvećoj svetosti i poštovanju u svakom smislu, uključujući i to kako prikazujemo njihove slike. Vodstvo Duha Svetoga presudna je komponenta u određivanju kako ove slike trebaju odražavati svetu narav, karakter i božanske osobine Oca i Sina. Vrlo smo pažljivi da izbjegnemo prikazati elemente koji bi nas mogli odvratiti od našega primarnog usredotočenja na našega Nebeskog Oca i njegova Sina, Isusa Krista, te njihova naučavanja, uključujući kako primjenjujemo napredne alate koje nam omogućuje tehnologija, poput korištenja umjetne inteligencije (UI) za stvaranje sadržaja i slika.

To se isto načelo odnosi na bilo koji izvor informacija dostupnan kroz službene komunikacijske kanale Crkve. Svaka lekcija, knjiga, priručnik i poruka pažljivo se razvija i odobrava pod ravnanjem Duha da osiguramo održavanje svete kreposti, vrijednosti i mjerila evanđelja Isusa Krista. U nedavnoj poruci za mlade odrasle osobe u Crkvi, starješina David A. Bednar podučio je: »Kako bi navigirali složenim raskršćem duhovnosti i tehnologije, svetci posljednjih dana trebaju ponizno i s molitvom (1) utvrditi evanđeoska načela koja mogu voditi njihovo korištenje umjetne inteligencije te (2) iskreno težiti suputništvu Duha Svetoga i duhovnom daru objave.«

Moja draga braćo i sestre, koliko god da je suvremena tehnologija postala sofisticirana, ona jednostavno ne može simulirati čuđenje, strahopoštovanje i zapanjenost koji se nalaze u onoj vrsti pobožnosti koja se rađa pod utjecajem Duha Svetoga. Kao Kristovi sljedbenici, trebamo biti pažljivi da ne oslabimo svoju vezu s Bogom i njegovim Sinom neprimjerenim korištenjem sadržaja i slika generiranih umjetnom inteligencijom. Trebamo se prisjetiti da je oslanjanje na suvremenu tehnološku »mišicu tjelesnu« neprikladna i neučtiva zamjena za nadahnuće, uzdizanje i svjedočanstvo koji se mogu primiti samo kroz moć Duha Svetoga. Kao što je Nefi izjavio: »O Gospode, uzdah se u te, i uzdat ću se u te zauvijek. Neću staviti uzdanje svoje u mišicu tjelesnu.«

U drugoj objavi, prorok Joseph Smith primio je uputu da hramovi podignuti Gospodinu trebaju biti mjesto pobožnosti njemu. Kroz svoje službeništvo, naš dragi prorok, predsjednik Russell M. Nelson, snažno je naglasio naše bogoštovlje u pobožnosti u svetom hramu. U domu smo Gospodnjem podučeni o ulasku u svetu nazočnost Oca i Sina. Uvijek mi je bilo poučno, pa čak i nadahnjujuće, da je jedna od prvih stvari koju činimo pri ulasku u hram i pripremi za sudjelovanje u svetim uredbama ta da izujemo obuću i presvučemo se u svoju bijelu odjeću. Poput Mojsija, ako smo hotimični, možemo prepoznati da je izuvanje naših svjetovnih cipela početak koračanja na sveto tlo i preobraženja na više i svetije staze.

Braćo i sestre, ne trebamo se penjati na vrh gore, poput Mojsija, da bismo otkrili pobožnost za svete stvari i obratili svoje učeništvo na dublju razinu duhovnosti i odanosti. To možemo pronaći, na primjer, dok nastojimo zaštititi naše kućno okruženje od svjetovnih utjecaja. To se može ostvariti iskrenom i gorljivom molitvom pred našim Nebeskom Ocem u ime Isusa Krista i nastojanjem da bolje spoznamo našeg Spasitelja kroz naše revno proučavanje riječi Božje koja se nalazi u Svetim pismima i naučavanjima naših proroka. Uz to, takvo duhovno preobraženje može doći dok nastojimo poštivati saveze koje smo sklopili s Gospodinom živeći u poslušnosti zapovjedima. Ta nastojanja mogu donijeti tihi i siguran mir u naše srce. Usredotočenje na takva djela može zasigurno pomoći preobraziti naše domove u pobožna mjesta duhovnog utočišta – osobna svetišta vjere u kojima prebiva Duh, slično Mojsijevu iskustvu na gori.

Također možemo iskusiti takvo duhovno preobraženje dok vjerno sudjelujemo u crkvenom bogoštovlju, uključujući ugađanje naših srca Gospodinu kroz naše iskreno pjevanje svetih pjesama. Odvraćanje – poput Mojsija – od svjetovnih ometanja, naročito naših mobitela ili bilo čega što nije u skladu s tim svetim trenutkom, omogućava nam da svu svoju pažnju usmjerimo na blagovanje sakramenta, s umom i srcem usredotočenima na Spasitelja i njegovu pomirbenu žrtvu zajedno s našim savezima. Takav sakramentalni fokus potaknut će pobožno obnavljajući trenutak našeg zajedništva sa Spasiteljem, učiniti šabat milinom i promijeniti naš život.

Naposljetku, možemo iskusiti tu duhovnu promjenu u našem učeništvu dok redovno štujemo u gori doma Gospodnjega – našim svetim hramovima – i nastojimo živjeti s uzdanjem u savez, naročito kada se suočavamo s iskušenjima smrtničkog života.

Moja žena i ja osobno smo iskusili neke svete planinske trenutke u pobožnosti dok smo nastojali primjenjivati ta načela u našem životu, što je uzrokovalo značajan preobražaj u našem učeništvu. Sjećam se kao da je to bilo jučer kada sam koračao grobljem prije pokopa našega drugog djeteta, koje je bilo rođeno prerano i nije preživjelo, dok se moja žena još uvijek oporavljala u bolnici. Sjećam se da sam se molio Bogu s velikom gorljivošću i pobožnošću, tražeći pomoć da se mogu nositi s tom izazovnom kušnjom. U tom sam trenutku primio jasno i snažno duhovno uvjerenje u svojem srcu: sve će biti dobro u našem životu ustrajemo li moja žena i ja, držeći se radosti koja proizlazi iz življenja evanđelja Isusa Krista. Ono što se činilo nadvladavajućim, patničkim izazovom u tom trenutku pretvorilo se u sveto, pobožno iskustvo, krunski događaj koji je pomogao održati našu vjeru te nam dao pouzdanje u saveze koje smo sklopili s Gospodinom i u njegova obećanja za mene i moju obitelj.

Moja braćo i sestre, pobožnost za sveto njeguje iskonsku zahvalnost, proširuje iskrenu sreću, vodi naše umove ka objavi i donosi veliku radost u naše živote. To postavlja naše stope na sveto tlo i uzdiže naša srca Božanstvu.

Svjedočim vam da ćemo, dok nastojimo uvesti takvu krepost u naše svakodnevne živote, moći povećati svoju poniznost, proširiti svoje razumijevanje Božje volje za nas i osnažiti svoje pouzdanje u obećanje saveza koje smo sklopili s Gospodinom. Svjedočim da ćemo, kako prihvaćamo ovaj dar pobožnosti za svete stvari – bez obzira jesmo li na gori doma Gospodnjega, u sastajalištu ili u svom domu – biti ispunjeni zapanjujućim čuđenjem i strahopoštovanjem dok se povezujemo sa savršenom ljubavi našega Nebeskog Oca i Isusa Krista. Pobožno svjedočim o ovim istinama u sveto ime našeg Spasitelja i Otkupitelja, Isusa Krista. Amen.