Štovanje

Jedan od najčešćih i najvažnijih oblika štovanja jest okupiti se u posvećenom prostoru kako bismo vršili djela pobožnosti. Gospodin kaže: »A da bi se mogao potpunije očuvati neokaljanim od svijeta, idi u dom molitve i prinosi sakramente svoje u sveti dan moj.« To je, naravno, naša primarna motivacija za izgradnju kapela. Ali, ako je potrebno, neposvećeni će prostor biti dovoljan ako ga možemo zaodjenuti određenim stupnjem svetosti.

Najvažnije je ono što činimo kada se okupljamo na Dan Gospodnji. Naravno, odijevamo se najbolje što možemo u skladu sa svojim sredstvima – ne ekstravagantno, već skromno na način da signaliziramo naše poštovanje i pobožnost prema Božanstvu. Naše je ponašanje na sličan način pobožno i ispunjeno poštovanjem. Štujemo pridružujući se molitvi; štujemo pjevajući crkvene pjesme (ne samo slušajući, već i pjevajući pjesme); štujemo podučavajući i učeći jedni od drugih. Isus kaže: »Spomeni se da ćeš u ovaj dan Gospodnji prinositi prinose svoje [to jest svoje ‛prinose vremena, talenata ili sredstava, u službi Bogu i bližnjemu’] i sakramente svoje Svevišnjemu, priznavajući grijehe svoje braći svojoj, i pred Gospodom.« Ne okupljamo se kako bismo zabavljali druge ili da nas netko zabavlja – kao na primjer bend – već da bismo ga se spominjali i bili »upućeni savršenije« o njegovu evanđelju.

Na posljednjem Općem saboru starješina Patrick Kearon podsjetio nas je da se »ne okupljamo… na šabat samo kako bismo prisustvovali sakramentalnom sastanku i označili ga s popisa. Okupljamo se kako bismo štovali. Postoji značajna razlika između ta dva pojma. Prisustvovati znači biti prisutan. No štovati znači namjerno hvaliti i obožavati našeg Boga na način koji nas preobražava!«

Posvećivanje naših šabata Gospodinu i njegovim nakanama samo je po sebi čin štovanja. Prije više godina tada starješina Russell M. Nelson primijetio je: »Kako svetkujemo šabat? U mlađim godinama, proučavao sam rad drugih koji su složili popis stvari koje raditi i koje ne raditi na šabat. Tek sam kasnije naučio iz Svetih pisama da moje djelovanje i stav na šabat predstavlja znak između mene i mog Nebeskog Oca [vidi Izlazak 31:13; Ezekiel 20:12, 20]. S tim razumijevanjem više nisam trebao popise onoga što činiti i što ne činiti. Kada sam morao donijeti odluku je li aktivnost prikladna za šabat, jednostavno bih se zapitao: ʻKakav znak želim dati Bogu?’«

Štovanje na dan Gospodnji obilježeno je posebnim usmjerenjem na veliku pomirbenu žrtvu Isusa Krista. Mi prikladno i posebno slavimo njegovo Uskrsnuće na Uskrs, ali i svaki tjedan kada blagujemo sakramentalne simbole njegova Pomirenja, uključujući njegovo Uskrsnuće. Za raskajane, blagovanje sakramenta vrhunac je šabatnjeg štovanja.

Zajedničko štovanje kao »tijelo Kristovo« ima jedinstvenu moć i pogodnosti dok se međusobno podučavamo i podržavamo te služimo jedni drugima. Zanimljivo je da je jedno nedavno istraživanje pokazalo kako je za one koji smatraju svoj duhovni život potpuno privatnim manje vjerojatno da će dati prednost duhovnom rastu, ili reći da je njihova vjera vrlo važna, ili da će redovito provoditi posvećeno vrijeme s Bogom. Kao zajednica svetaca, jačamo jedni druge u štovanju i vjeri.

Ipak, ne možemo zaboraviti svakodnevna djela štovanja u koja se upuštamo pojedinačno i kod kuće. Spasitelj nas podsjeća: »Ipak, zavjeti će tvoji biti prinošeni u pravednosti u sve dane i u svako doba.« Jedna je sestra mudro primijetila: »Ne mogu se sjetiti dubljeg načina da štujem Boga nego da izrazim dobrodošlicu njegovim mališanima u naš život, brinem se za njih i podučavam ih njegovu naumu za njih.«

Alma i Amulek podučili su Zoramce, kojima je bio zabranjen pristup njihovim sinagogama, da štuju Boga ne samo jednom tjedno, već uvijek i »na kojem god mjestu bili«. Govorili su o molitvi kao o štovanju:

»Morate izlijevati dušu svoju u sobicama svojim, i na tajnim mjestima svojim, i u divljini svojoj.

Da, a kad ne vapite ka Gospodu, nek srca vaša budu puna, trajno privučena u molitvi njemu.«

Također su govorili o istraživanju Svetih pisama, iznošenju svjedočanstva o Kristu, vršenju dobrotvornih djela i služenja, primanju Duha Svetoga i svakodnevnom življenju u zahvalnosti. Razmotrite tu misao: »Svakodnevno živjeti u zahvalnosti.« Povezuje se s mojim drugim konceptom:

Osjećaj i izražavanje zahvalnosti Bogu zapravo je ono što prožima štovanje osjećajem radosne obnove, za razliku od gledanja na nju kao na samo još jednu dužnost.

Istinsko štovanje znači voljeti Boga i prepustiti našu volju njemu – najdragocjeniji dar koji možemo ponuditi. Kada su ga upitali koja je najveća zapovijed u cijelom zakonu, Isus je odgovorio: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!« Također je to nazvao prvom zapovijedi.

To je bio uzorak Isusova vlastitog štovanja Oca. Njegov život i njegova pomirbena žrtva bili su posvećeni slavi Očevoj. Dirljivo se sjećamo Isusove potresne molbe usred nezamislive patnje i tjeskobe: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež«, ali onda su tu njegove pokorne riječi »ali neka ne bude moja, nego tvoja volja«.

Štovanje znači nastojati slijediti ovaj savršeni primjer. Nećemo postići savršenstvo na ovome putu preko noći, ali ako mu svaki dan »prin[esemo] kao žrtvu srce skršeno i duh raskajan«, on će nas ponovno krstiti svojim Duhom i ispuniti nas svojom milošću.

U prvom odsjeku Nauka i saveza Gospodin proglašava ovu optužbu svijeta:

»Oni odlutaše od uredbi mojih, i prekršiše vječni savez moj;

Oni ne traže Gospoda kako bi uspostavili pravednost njegovu, već svaki čovjek hodi vlastitim putem svojim, i za slikom vlastitog boga svojega, čija je slika prema obličju svijeta.«

Dobro je za nas upamtiti primjer trojice židovskih mladića, Hananije, Mišaela i Azarje, koji su bili odvedeni zasužnjeni u Babilon nedugo nakon što su Lehi i njegova obitelj napustili Jeruzalem. Babilonski službenik preimenovao ih je u Šadrak, Mešak i Abed Nego. Kasnije, kada su njih trojica odbili štovati kip koji je kralj Nabukodonozor postavio, zapovjedio je da budu bačeni u užarenu peć, govoreći im: »I koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?«

Prisjetit ćete se njihova hrabrog odgovora:

»Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti.

No ako toga i ne učini, znaj… mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.«

Peć je bila toliko vruća da je ubila one koji su ih bacili u nju, ali Šadrak, Mešak i Abed Nego nisu bili ozlijeđeni. »Nabukodonozor viknu: ‛Blagoslovljen bio Bog Šadrakov, Mešakov i Abed Negov, koji je… izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega… [koji] radije predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu!’« Uzdali su se u Jahvu za izbavljenje, »no ako toga i ne učini«, to jest, čak i da Bog u svojoj mudrosti nije spriječio njihovu smrt, ipak bi mu ostali odani.

Što god preuzme prednost nad štovanjem Oca i Sina postaje idol. Oni koji odbace Boga kao izvor istine ili se odreknu bilo kakve odgovornosti prema njemu, zapravo postavljaju sebe kao svoga boga. Onaj koji predaje odanost stranci ili ideji ispred božanskog usmjerenja štuje lažnog boga. Čak i oni koji govore da štuju Boga, ali ne obdržavaju njegove zapovijedi, hodaju vlastitim putem: »Oni pristupaju meni usnama svojim, ali srca su im daleko od mene.« Naš je cilj štovati isključivo »jedino pravog Boga, i onoga koga [je on] poslao, Isusa Krista«.

Konačno, način na koji živimo može biti najbolji, najiskreniji oblik štovanja. Pokazivanje naše odanosti znači oponašanje Oca i Sina – njegovanje njihovih odlika i osobina u nama samima. Ako je, kao što izreka kaže, imitacija najiskreniji oblik laskanja, onda bismo mogli reći u odnosu na Božanstvo, oponašanje je najiskreniji oblik čašćenja. To ukazuje na aktivno, ustrajno nastojanje s naše strane da tražimo svetost. No postati kristolikiji također je prirodan ishod naših djela štovanja. Izraz starješine Kearona citiran ranije o štovanju, »na način koji nas preobražava«, značajan je. Istinsko je štovanje preobražavajuće.

To je ljepota puta saveza – puta štovanja, ljubavi i odanosti Bogu. Na taj put ulazimo krštenjem, obećavajući da ćemo uzeti na sebe ime Kristovo i obdržavati njegove zapovijedi. Primamo dar Duha Svetoga, glasnika Spasiteljeve milosti koji nas otkupljuje i čisti od grijeha kada se pokajemo. Čak bismo mogli reći da ga štujemo kroz pokajanje.

Tada slijede dodatne svećeničke uredbe i savezi sklopljeni u Domu Gospodnjem koji nas dodatno posvećuju. Obredi i uredbe hrama čine uzvišeni oblik štovanja.

Predsjednik Russell M. Nelson naglasio je da »svaki muškarac i svaka žena koji sudjeluju u svećeničkim uredbama te koji sklapaju i obdržavaju saveze s Bogom imaju izravan pristup moći Božjoj«. To nije samo moć koju crpimo kako bismo služili i blagoslivljali. To je također božanska moć koja djeluje u nama kako bi nas razradila i pročistila. Dok kročimo putem saveza, u nama se očituje posvećujuća »moć božanskog«.

Neka mi, kao i drevni Nefijci i Lamanci, »pad[nemo] ničice pred noge Isusove, i pokloni[mo] mu se«. Neka mi, kako nam je Isus zapovjedio, »pad[nemo] ničice i št[ujemo] Oca u ime [Sina]«. Primimo Svetog Duha i prepustimo svoja srca Bogu, ne uzimajmo druge bogove pred njim i kao učenici Isusa Krista oponašajmo njegov karakter u našem vlastitom životu. Svjedočim da ćemo, dok to činimo, iskusiti radost u štovanju. U ime Isusa Krista. Amen.