Odani vjeri smo otaca naših

Dok sam posjećivao hram Nashville Tennessee radi pregleda hrama, imao sam povlasticu proći kroz hram kao dio tog zaduženja, pregledavajući taj prekrasan dom Gospodnji. Posebno me se dojmila slika Mary Wanlass pod nazivom Carry On koja je visila na zidu u uredu nadzornice.

Ovo je priča vezana uz sliku:

»U Missouriju 1862. godine 14-godišnja Mary Wanlass obećala je svojoj umirućoj maćehi kako će se pobrinuti da njezin invalidni otac i njezino četvero mnogo mlađe braće i sestara dospiju do Doline Velikoga slanog jezera. Mary je upravljala volovima i muznim kravama koje su vukle kola u kojima je njezin otac [bio prikovan za krevet i] brinula se za svoju… braću i sestre. Nakon svakog dana putovanja hranila je obitelj tražeći jestive biljke, cvijeće i bobice. Njezin jedini kompas bila je uputa koju je dobila da nastavi putovati prema zapadu ‘sve dok oblaci ne postanu planine’.

U dolinu Utah Valley stigli su u rujnu, nakon što su putovali cijelo proljeće i ljeto. Njezin otac umro je nedugo nakon što se obitelj nastanila u okrugu Utah, gdje se Mary kasnije udala i podigla [vlastitu] obitelj.«

To je nevjerojatna priča o vjeri i snazi 14-godišnje djevojke koja može pomoći svakome od nas danas da »samo nastavimo«.

»Samo nastavi« – ili slobodno prevedeno na moj materinji nizozemski jezik, Gewoon Doorgaan, također je doživotni slogan moje mame i tate.

Moji roditelji i svojta pioniri su u našoj obitelji. Oni su prešli svoje vlastite »ravnice« baš kao i svi oni koji dolaze u Crkvu, odnosno Gospodinovo stado, svaki dan. Njihove priče imaju malo veze s volovima i kolima, ali imaju isti učinak na buduće naraštaje.

Prigrlili su evanđelje i bili su kršteni kao mlade odrasle osobe. Oba moja roditelja imala su teško djetinjstvo. Moj je otac odrastao na otoku Java u Indoneziji. Tijekom Drugoga svjetskog rata bio je nasilno odvojen od obitelji i zarobljen u koncentracijskom logoru gdje je u mladosti pretrpio neizrecive poteškoće.

Moja majka odrasla je u razorenom domu i također patila od gladi i nevolja Drugoga svjetskog rata. Ponekad je čak morala pribjeći jedenju lukovica tulipana. Zbog postupaka njezina oca i njegova kasnijeg razvoda od njezine majke, ponekad joj je bilo teško gledati na Nebeskog Oca kao na brižnog Oca.

Moji roditelji upoznali su se na crkvenoj aktivnosti i ubrzo nakon toga odlučili su vjenčati se i zapečatiti u hramu Bern Švicarska. Čekajući na željezničkoj stanici, nakon što su potrošili svoju posljednju ušteđevinu za putovanje u hram, pitali su se kako će spojiti kraj s krajem, ali bili su uvjereni da će sve uspjeti. I jest!

Počeli su podizati svoju obitelj iz vrlo skromnoga jednosobnog stana u potkrovlju u srcu Amsterdama. Nakon nekoliko godina ručnog pranja odjeće, konačno su uštedjeli dovoljno novca za kupnju perilice rublja. Neposredno prije nego što su obavili kupnju, biskup ih je posjetio, tražeći prilog za izgradnju sastajališta u Amsterdamu. Odlučili su dati sve što su uštedjeli za perilicu rublja i nastavili su ručno prati rublje.

Kao obitelj prošli smo kroz neke poteškoće kao i svaka druga obitelj. One su nas samo učinile jačima i produbile našu vjeru u Gospodina Isusa Krista, baš kao kada je Alma iznosio svoju priču svojem sinu Helamanu, kad mu je rekao da je bio podržan kroz kušnje i nevolje svake vrste jer je stavio svoje povjerenje u Gospodina Isusa Krista.

Kako su dvoje ljudi koji su iskusili toliko iskušenja u svojim mlađim godinama postali najbolji roditelji koje sam ikada mogao poželjeti? Odgovor je jednostavan: oni su u potpunosti prigrlili evanđelje i žive po svojim savezima do današnjeg dana!

Nakon više od 65 godina braka, moja majka, koja je bolovala od Alzheimerove bolesti, preminula je u veljači. Moj otac, u dobi od 92 godine i još uvijek živeći kod kuće, posjećivao ju je što je češće mogao dok nije umrla. Prije nekog vremena spomenuo je mojoj mlađoj braći i sestrama da su ga strašna iskustva u logoru u Indoneziji tijekom Drugoga svjetskog rata pripremila da se strpljivo brine o svojoj ženi dugi niz godina kad se razboljela i dok je propadala od te strašne bolesti, a također i za sudbonosni dan kada je morao povjeriti njezinu primarnu skrb drugima te više nije mogao biti uz nju. Njihov je moto bio i još uvijek jest »samo nastavi«, imajući savršenu nadu u Kristu da će biti uskrsnuti u posljednji dan i da će zauvijek prebivati s njim u slavi.

Njihova vjera i svjedočanstva pokretačka su snaga za naraštaje koji su došli nakon njih.

U selu u kojem je moja supruga odrasla, njezini roditelji, koji su bili dobri ljudi koji su posjećivali crkvu, prigrlili su evanđelje kao mladi bračni par s mojom ženom kao dvogodišnjom kćeri i jedinim djetetom u to vrijeme. Njihova odluka da postanu članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana imala je veliki utjecaj na njihove živote jer su ih seljani i njihova obitelj izbjegavali. Trebalo je mnogo godina, brižnih poruka članovima obitelji i služenja zajednici prije nego što su konačno bili prihvaćeni.

Jednom prilikom, kada je otac moje supruge služio kao biskup, bio je lažno optužen za nešto i odmah je bio pušten. Moja svekrva bila je toliko povrijeđena da je pitala muža trebaju li nastaviti ići u crkvu. Odgovorio je da će, naravno, nastaviti ići u crkvu jer ovo nije crkva ljudi, već Crkva Isusa Krista.

Trebalo je neko vrijeme prije nego što je istina izašla na vidjelo, a isprike bile upućene. Ono što je moglo biti njihova prijelomna točka samo je pridonijelo njihovoj snazi i uvjerenju.

Zašto neki od nas uzimaju zdravo za gotovo vjeru i svjedočanstva naših roditelja koji su unatoč svim svojim nevoljama ostali vjerni? Mislimo li da oni nemaju jasno razumijevanje stvari? Oni nisu bili i nisu ni sada obmanuti! Oni su jednostavno imali previše iskustava s Duhom i mogu reći s prorokom Josephom: »Znadoh to… i ne mogah to zanijekati.«

Zar ne volite pjesmu o Helamanovoj vojsci koja se nalazi u Dječjoj pjesmarici?

Čak i kada to možda nije slučaj, kao što je moja majka iskusila kao dijete, možete postati jedna od onih »obitelj[i] dobr[ih koju] smo dobili svi« i pružiti pravedan primjer drugima.

Osjećamo li da je to apsolutno istina kada to pjevamo? Osjećate li vi da ste »kao vojske Helamanove« i da ćete »misionari Kristovi bit[’] [koji će] nosit’ istine glas«? Osjetio sam to u brojnim prilikama dok sam pjevao tu pjesmu na nekoliko okupljanja ZSM-a i na drugim sabiranjima mladih.

Ili što osjećamo kada pjevamo pjesmu »Odani vjeri«?

Za one iz nadolazećeg naraštaja gdje se god nalazili i u kojoj se god situaciji nalazili, molim vas, učite i primajte snagu iz vjere i svjedočanstava onih koji su došli prije vas. Pomoći će vam razumjeti da će se za stjecanje ili rast svjedočanstva trebati žrtvovati i da »nebeski blagoslov ta žrtva nosi«.

Razmišljajući o žrtvi koja će uistinu blagosloviti vaš život, molim, razmotrite i molite se o pozivu našega voljenog proroka, predsjednika Russella M. Nelsona, kada je zamolio »svakoga dostojnoga, sposobnog mladića da se pripremi za misiju i služi je. Za mladiće svetce posljednjih dana misionarska je služba svećenička dužnost…

Mlade i sposobne sestre, za vas je misija također moćna, ali izborna prilika.«

Možete biti pozvani kao uslužni misionar ili propovijedajući misionar. Obje vrste misionara doprinose istom cilju dovođenja duša Kristu, svaki na svoj jedinstven i moćan način.

U obje vrste služenja pokazat ćete Gospodinu da ga volite i da ga želite bolje upoznati. Zapamtite, »jer kako čovjek može poznavati gospodara kojemu nije služio, i koji mu je stran, i koji je daleko od misli i nakana srca njegova?«

Svi bismo se mi, bez obzira jesmo li prvi naraštaj u evanđelju ili peti, trebali zapitati koje ćemo priče o vjeri, snazi i celestijalnoj predanosti prenijeti sljedećem naraštaju?

Nastavimo svi u svojim nastojanjima da bolje upoznamo našeg Spasitelja, Isusa Krista i učinimo ga središtem svojeg života. On je stijena na kojoj moramo graditi kako bismo u teškim vremenima mogli čvrsto stajati.

Budimo »odani vjeri [] otaca naših, žrtvama ljudi za Gospoda palih. Zapovijedi ’vijek odani ustrajno mi ćemo stajati«. U ime Isusa Krista. Amen.