Božanska ovlast, uzvišeni mladići

Hvala vam, starješino Andersen, na tom čudesnom izrazu svećeničke moći i moći Spasiteljeva Pomirenja.

Jednoga nedjeljnog jutra ovog siječnja, dok sam sjedio na sakramentalnom sastanku, više od desetak mladića bilo je podržano za napredovanje u Aronovu svećeništvu. Osjetio sam kako se svijet mijenja pod našim nogama.

Shvatio sam da su diljem svijeta, vremensku zonu po vremensku zonu, na sakramentalnim sastancima poput ovoga, desetci tisuća đakona, učitelja i svećenika – kao što je jutros prijatelj predsjednika Hollanda, Easton – bili podržani da budu zaređeni u doživotne svećeničke službe koje će se protezati uzduž i poprijeko sabiranja Izraela.

Svakog siječnja ruke se polažu na glave oko 100 000 mladića, povezujući ih kroz uredbu sa jasnom linijom ovlasti koja se proteže kroz razdoblje Obnove do Josepha i Olivera, do Ivana Krstitelja, i Isusa Krista.

Sada, naša crkva nije uvijek baš demonstrativna. Ovdje je to ublažen izraz.

No ipak, gledajući ovu kotrljajuću grmljavinu novozaređenih obnašatelja svećeništva kako se širi Zemljom, zapitao sam se – na način »crkve radosti« – ne bi li se to trebalo uzvikivati s krovova. »Danas bi«, pomislio sam, »trebale biti trube i treštave činele i plamteće rimske svijeće. Trebale bi biti parade!«

Poznavajući Božju moć onakvom kakva ona doista jest, bili smo svjedoci poremećaja samih obrazaca ovog svijeta kada se božanska ovlast širila Zemljom.

Ta zaređenja uvode te mladiće u doživotnu službu jer će se naći u posljedičnim vremenima i na mjestima gdje će njihova nazočnost i molitve te moći svećeništva Božjeg koje obnašaju biti od velike važnosti.

Ta kontrolirana lančana reakcija započela je s poslužiteljskim anđelom kojeg je Bog poslao. Uskrsli Ivan Krstitelj iz drevnih vremena ukazao se Josephu i Oliveru, položio svoje ruke na njihove glave i rekao: »Vama, moji sudrugovi službenici, u ime Mesije podjeljujem svećeništvo Aronovo, koje obnaša ključeve posluživanja anđela, i evanđelja pokajanja, i krštenja uranjanjem za otpust grijeha« (Nauk i savezi 13:1).

Ivan je nazvao tu ovlast »svećeništvo Aronovo«, prema Mojsijevom bratu i svećeničkom suradniku. U drevna su vremena obnašatelji ovog Aronova svećeništva trebali podučavati i pomagati s uredbama – uredbama koje su usmjeravale učeništvo na budućeg Mesiju, Gospodina Isusa Krista (vidi Ponovljeni zakon 33:10).

Knjiga Brojeva izričito dodjeljuje obnašateljima Aronova svećeništva zadaće rukovanja posudama za uredbe. »Arona i njegove sinove postavi… oni [će] se brinu[ti] za… stol… i sveti pribor kojim su se služili« (Brojevi 3:10, 31).

Starozavjetna uredba životinjske žrtve bila je ispunjena i zamijenjena kroz Spasiteljev život i Pomirenje. Ta drevna uredba bila je zamijenjena uredbom koju sada nazivamo sakrament Gospodnje večere.

Gospodin povjerava današnjim obnašateljima Aronova svećeništva da čine gotovo iste stvari kao i oni u davnini: da podučavaju i poslužuju uredbe – sve kako bi nas podsjetili na njegovo Pomirenje.

Kada đakoni, učitelji i svećenici pomažu sa sakramentom, oni primaju njegove blagoslove kao i svi drugi: obdržavajući savez koji sklapaju kada pojedinačno blaguju kruh i vodu. Ali, obavljajući te svete dužnosti, oni također uče više o svojim svećeničkim ulogama i dužnostima.

Aronovo svećeništvo naziva se pripremno svećeništvo dijelom zato što im njegove uredbe pomažu doživljeti težinu i radost službovanja na Gospodnjem zadatku, pripremajući ih za buduću svećeničku službu, kada mogu biti pozvani posluživati na nepredvidive načine – uključujući izgovaranje nadahnutih blagoslova u vremenima kada se nade i snovi, pa čak i život i smrt, nalaze na vagi.

Takva ozbiljna očekivanja zahtijevaju ozbiljnu pripremu.

U Nauku i savezima objašnjava se da đakoni i učitelji »trebaju upozoravati, razlagati, usrdno poticati, i podučavati, i pozivati sve da dođu Kristu« (Nauk i savezi 20:59). Uz te prilike, svećenici trebaju »propovijedati… i krstiti« (Nauk i savezi 20:50).

Zapravo, sve to zvuči puno, ali u stvarnom svijetu, takve se stvari događaju prirodno, širom svijeta.

Jedan je biskup podučio svoje novo predsjedništvo zbora đakona tim dužnostima. Stoga je mlado predsjedništvo počelo razgovarati o tome kako bi to moglo izgledati u njihovu zboru i odjelu. Odlučili su da će početi posjećivati starije članove odjela kako bi vidjeli što im je potrebno i zatim to učiniti.

Među onima kojima su služili bio je i Alan, grub, često vulgaran, a ponekad neprijateljski raspoložen susjed. Alanova žena, Wanda, postala je članica Crkve, ali Alan je, kako mi to kažemo, bio teška osoba.

Ipak, đakoni su krenuli na posao, komično ignorirajući njegove uvrede, dok su lopatama čistili snijeg i iznosili smeće. Đakone je teško mrziti, a Alan ih je naposljetku zavolio. U nekom su ga trenutku pozvali u crkvu.

»Ne volim crkvu«, odgovorio je.

»Pa, mi vam se sviđamo«, rekli su. Zato pođite s nama. Jednostavno možete doći na naš sastanak zbora ako želite.«

I s biskupovim odobrenjem, on je došao – i nastavio je dolaziti.

Đakoni su postali učitelji, a kako su mu nastavili služiti, on ih je podučavao da rade na autima i grade stvari. Kada su ti đakoni‑učitelji postali svećenici, Alan ih je nazivao »moji dječaci«.

Ozbiljno su se pripremali za misije i pitali su ga mogu li s njim vježbati misionarske lekcije. Zakleo se da nikada neće slušati i nikada vjerovati, ali, mogli su vježbati u njegovoj kući.

A onda se Alan razbolio. I smekšao se.

I jednoga ih je dana, na sastanku zbora, brižno zamolio da se mole za njega da prestane pušiti, što su i učinili. A zatim su ga otpratili doma i oduzeli mu zalihe duhana.

Kako je njegovo loše zdravlje dovelo Alana u bolnice i centre za odvikavanje, »njegovi dječaci« služili su njemu, tiho odišući moćima svećeništva i ljubavlju nehinjenom (vidi Nauk i savezi 121:41).

Čudo se nastavilo kada je Alan zatražio da bude kršten – ali je zatim preminuo prije nego što se to dogodilo. Na njegov su zahtjev njegovi đakoni – svećenici bili nosači lijesa i govornici na njegovu sprovodu, gdje su – prikladno – upozoravali, razlagali, usrdno poticali, podučavali i pozivali sve Kristu.

I kasnije, u hramu, jedan od »Alanovih dječaka« bio je onaj koji je krstio onoga nekadašnjeg predsjednika zbora đakona u zastupničkom krštenju umjesto Alana.

Sve što je Ivan Krstitelj rekao da učine, učinili su. Činili su ono što đakoni, učitelji i svećenici čine diljem ove Crkve i diljem ovog svijeta.

Jedna od stvari koju su obnašatelji Aronova svećeništva dužni činiti uključuje uredbu sakramenta.

Prošle sam godine upoznao nadahnutog biskupa i njegovu divnu suprugu. Nedavnoga subotnjeg jutra vozili su se na krštenje svojeg sina, pretrpjeli su tragičan i iznenadan gubitak svoje drage dvogodišnje kćeri Tess.

Sljedećeg jutra, članovi njihova odjela okupili su se na sakramentalnom sastanku ispunjeni sućuti, također pateći zbog gubitka te savršene djevojčice. Nitko nije očekivao da će biskupova obitelj biti u crkvi tog jutra, ali nekoliko minuta prije početka sastanka tiho su ušli i zauzeli svoje mjesto.

Biskup je otišao do govornice i prošao pored svojega uobičajenog sjedala između svojih savjetnika i umjesto toga sjeo između svojih svećenika za sakramentalnim stolom.

Tijekom te mučne i neprospavane noći prije potrage za razumijevanjem i mirom, primio je snažan dojam o tome što je njegovoj obitelji najpotrebnije – i što je njegovu odjelu najpotrebnije. Dojam je bio čuti glas njihova biskupa, njihova predsjednika Aronova svećeništva, njihova ožalošćenog oca, kako izgovara obećanja sakramentalnog saveza.

Stoga je u određeno vrijeme kleknuo s tim svećenicima i obratio se svojem Ocu. S patetikom te prigode, izgovorio je neke od najsnažnijih riječi koje je ikome ikada dopušteno izgovoriti naglas u ovom životu.

Riječi od vječnog značaja.

Riječi uredbe.

Riječi saveza.

Upute koje nas povezuju sa samim svrhama ovog života – i s najveličanstvenijim ishodima nauma Nebeskog Oca za nas.

Možete li zamisliti što je kongregacija tog dana čula u toj kapeli – što su osjećali u riječima koje slušamo svake nedjelje u našim kapelama?

»O Bože, Vječni Oče, molimo te u ime Sina tvojega, Isusa Krista, blagoslovi i posveti ovaj kruh za duše svih onih koji blaguju od njega, da mogu jesti na spomen tijela Sina tvojega, i posvjedočiti tebi, o Bože, Vječni Oče, da su voljni preuzeti na sebe ime Sina tvojega, i uvijek ga se spominjati i obdržavati zapovijedi njegove koje im on dade; kako bi Duh njegov mogao uvijek biti s njima. Amen« (Nauk i savezi 20:77).

»O Bože, Vječni Oče, molimo te u ime Sina tvojega, Isusa Krista, blagoslovi i posveti ov[u vodu] za duše svih onih koji piju od nje[], da mogu činiti to na spomen krvi Sina tvojega, koja bijaše prolivena za njih; da mogu posvjedočiti tebi, o Bože, Vječni Oče, da se uvijek spominju njega, kako bi Duh njegov mogao biti s njima. Amen« (Nauk i savezi 20:79).

Taj dobri otac i majka svjedoče da je to obećanje ispunjeno. Zapravo, na njihovu vječnu utjehu »Duh [je] njegov mogao [biti] s njima«.

Zauvjek sam zahvalan da obnašatelji Aronova svećeništva s njegovim moćima, uredbama i dužnostima blagoslivljaju sve nas kroz ključeve samog »posluživanja anđela, i evanđelja pokajanja, i krštenja uranjanjem za otpust grijeha« (Nauk i savezi 13:1). U ime Isusa Krista. Amen.