Sudjelujte kako biste se pripremali za Kristov povratak

U »veličanstvenost[i] ovoga trenutka«, kako se Božje kraljevstvo širi i hramovi ispunjavaju Zemlju, postoji rastuća potreba za voljnim dušama da se uključe u Božje djelo. Nesebično služenje sama je srž kristolikog učeništva. Ali služenje je rijetko prikladno. Zbog toga se divim vama, učenicima koji obdržavaju saveze, uključujući i naše drage misionare, koji odlažete svoje želje i izazove kako bi služili Bogu služeći njegovoj djeci. Bog »uživa[] častiti [vas jer mu] služ[ite] u pravednosti«. On obećava: »Velika će biti nagrada [vaša] i vječna će biti slava [vaša].« Kada pristanemo služiti, govorimo »da« Isusu Kristu. A kada kažemo da Kristu, govorimo da najobilnijem mogućem životu.

Tu sam lekciju naučio dok sam radio i studirao kemijsko inženjerstvo na fakultetu. Bio sam zamoljen biti planer aktivnosti za odjel za samce. Ovo je bio moj poziv iz noćne more. Ipak, prihvatio sam, i u početku je bilo naporno. Onda je na jednoj aktivnosti lijepa djevojka bila očarana načinom na koji sam posluživao sladoled. Vratila se tri puta, nadajući se da će mi privući pažnju. Zaljubili smo se, a ona me je zaprosila dva tjedna kasnije. Pa, možda to nije bilo baš tako brzo, i ja sam bio taj koji je zaprosio nju, ali istina je sljedeća: ježim se kad pomislim da bih propustio Heidi da sam rekao ne tom pozivu.

Mi se uključujemo u Božje djelo ne zato što nas Bog treba, već zato što mi trebamo Boga i njegove moćne blagoslove. On obećava: »Jer gle, blagoslovit ću sve one koji rade u vinogradu mojemu moćnim blagoslovom.« Dopustite mi iznijeti tri načela koja podučavaju kako nas naše sudjelovanje u Božjem djelu blagoslivlja i pomaže nam pripremiti se za susret sa Spasiteljem.

Prvo, kada sudjelujemo, napredujemo prema »mjer[i] stvaranja svojega«.

Učimo taj obrazac u zapisu o Stvaranju. Nakon svakog dana rada, Bog je priznao postignuti napredak govoreći: »Dobro [je].« Nije rekao da je djelo završeno niti da je savršeno. No rekao je da je bilo napretka, a u Božjim očima, to je dobro!

Pozivi ne utvrđuju niti dokazuju vrijednost ili dostojnost osobe. Umjesto toga, dok radimo s Bogom na koji god način on to traži, mi rastemo u mjeru vlastitog stvaranja.

Bog se raduje našem napretku, a trebali bismo i mi, čak i kada još imamo posla. Ponekad nam može nedostajati snage ili sredstava za služenje u pozivu. Ipak, možemo se uključiti u djelo i zaštititi svoja svjedočanstva kroz značajne načine poput molitve i proučavanja Svetih pisama. Naš nas brižni Nebeski Otac ne osuđuje kada smo voljni, ali ne možemo služiti.

Drugo, služenje uzdiže naše domove i crkve na sveta mjesta gdje možemo živjeti život saveza.

Na primjer, naš savez da ćemo se uvijek spominjati Krista sklapa se pojedinačno, ali ovaj savez živimo dok služimo drugima. Pozivi nas okružuju prilikama da »nosi[mo] bremena jedan drugoga, te će[mo] tako ispuniti zakon Kristov«. Kada služimo zato što volimo Boga i želimo živjeti svoje saveze, služenje koje izgleda kao iz dužnosti i iscrpljujuće postaje radosno i preobražavajuće.

Uredbe nas ne spašavaju jer ispunjavaju nebeski kontrolni popis. Umjesto toga, kada živimo saveze povezane s tim uredbama, postajemo onakva osoba koja želi biti u Božjoj nazočnosti. To razumijevanje prevladava oklijevanja u služenju ili sklonosti ne služiti. Naša priprema za susret s Isusom Kristom ubrzava se kada prestanemo pitati što će Bog dopustiti i počnemo pitati što bi Bog više volio.

Treće, sudjelovanje u Božjem djelu pomaže nam primiti Božji dar milosti i osjetiti njegovu veću ljubav.

Ne primamo financijsku naknadu za služenje. Umjesto toga, Sveta pisma podučavaju da za »rad svoj treba[mo] primiti milost Božju, da bi[smo] mogli postati snažni u Duhu, imajući spoznaju o Bogu, kako bi[smo] mogli podučavati s moću i ovlašću od Boga«. To je vrlo dobra razmjena!

Zbog Božje milosti, naše sposobnosti ili nesposobnosti nisu glavni temelj za upućivanje ili prihvaćanje poziva. Bog ne očekuje savršenu izvedbu ili izniman talent za sudjelovanje u njegovu djelu. Ako bi očekivao, kraljica Estera ne bi spasila svoj narod, Petar ne bi vodio ranu Crkvu i Joseph Smith ne bi bio prorok Obnove.

Kada djelujemo u vjeri da učinimo nešto iznad svojih sposobnosti, naša je slabost izložena. To nikada nije ugodno, ali potrebno je kako bismo mogli »znati da milošću [Božjom]… imamo moć činiti te stvari«.

Past ćemo mnogo puta dok se uključujemo u Božje djelo. No u našem nas nastojanju Isus Krist hvata. On nas postupno podiže da iskusimo spasenje iz neuspjeha, straha i osjećaja da nikada nećemo biti dovoljno. Kada posvetimo svoje oskudno, ali najbolje nastojanje, Bog ga veliča. Kada žrtvujemo za Isusa Krista, on nas posvećuje. To je preobražavajuća moć Božje milosti. Dok služimo, rastemo u milosti dok ne budemo spremni da nas »Otac uzdig[ne]… da stan[emo] pred[] [Isusa Krista]«.

Ne znam sve što će me Spasitelj pitati kada stanem pred njega, ali možda će jedno pitanje biti: »Koga si doveo sa sobom?« Pozivi su sveti darovi brižnoga Nebeskog Oca koji pomažu dovesti druge s nama Isusu Kristu. Stoga pozivam vođe i svakoga od nas da hotimičnije tražimo one bez poziva. Potaknite ih i pomognite im uključiti se u Božje djelo da im pomognete pripremiti se za Kristov povratak.

John nije bio aktivan u Crkvi kada ga je njegov biskup posjetio i rekao mu da Gospodin ima djelo za njega koje mora obaviti. Pozvao je Johna da prestane pušiti. Iako je John mnogo puta pokušao prestati, ovaj je put osjetio nevidljivu moć kako mu pomaže.

Samo tri tjedna kasnije, predsjednik kolčića posjetio je Johna. Pozvao ga je da služi u biskupstvu. John je bio zaprepašten. Rekao je predsjedniku kolčića da je upravo prestao pušiti. Ako bi to značilo da će morati napustiti svoju tradiciju pohađanja profesionalnih nogometnih utakmica u nedjelju, to je jednostavno bilo previše za tražiti. Nadahnuti odgovor predsjednika kolčića bio je jednostavan: »Johne, ne pitam ja; Gospodin pita.«

Na što je John odgovorio: »Ako je tako, služit ću.«

John mi je rekao da su te žrtve za služenje bile duhovne prekretnice za njega i za njegovu obitelj.

Pitam se imamo li slijepu točku, propuštajući uputiti pozive pojedincima koji, prema našem smrtnom mišljenju, izgledaju nesigurni ili nedostojni. Ili se možda više brinemo kulturom izvedbe nego naukom napretka, zanemarujući vidjeti kako Spasitelj povećava sposobnost u nesigurnima i nedokazanima dajući im prilike da služe.

Starješina David A. Bednar podučava o važnosti svetopisamskog naloga »neka… svaki čovjek nauči dužnost svoju i djel[uje]«. Činimo li to? Kada vođe i roditelji dopuste drugima da uče i djeluju sami za sebe, oni cvjetaju i bujaju. Iako lakši put može biti dati vjernim članovima drugi poziv, još je uzvišeniji način pozvati nesigurne da služe i pustiti ih da uče i rastu.

Kad bi Krist fizički bio ovdje, posjećivao bi bolesne, podučavao razred Nedjeljne škole, sjedio s djevojkom slomljena srca i blagoslivljao djecu. On može činiti svoje vlastito djelo. Ali on živi to načelo dopuštanja nama da djelujemo i učimo, pa šalje nas u svoje ime.

Sa sudjelovanjem u Božjem djelu dolazi »pravo, povlastica i odgovornost predstavljanja Gospodina [Isusa Krista]«. Kada služimo da veličamo Krista, a ne sebe, naše služenje postaje radosno. Kada drugi napuste naš razred, sastanak, poslužiteljski posjet ili aktivnost sjećajući se Krista više nego što se sjećaju nas, rad je poticajan.

U iskrenom nastojanju da predstavljamo Spasitelja, postajemo više poput njega. To je najbolja priprema za sveti trenutak kada će svatko od nas kleknuti i priznati da Isus jest Krist, što ja svjedočim da on jest i da je predsjednik Russell M. Nelson njegov »glas… krajevima zemaljskim« kako bi nam pomogao »pripravit[i] se za ono što će doći«. U sveto ime Isusa Krista. Amen.