»Po ovom će svi znati da ste moji učenici«
Naša ljubav prema Bogu i njegovoj djeci snažno je svjedočanstvo svijetu da ovo doista jest Spasiteljeva Crkva.
Prije mnogo godina sestra Uchtdorf i ja putovali smo kroz južnu Njemačku. Bilo je to baš prije Uskrsa i pozvali smo dobru prijateljicu, koja nije bila članica Crkve, da nam se pridruži na našem nedjeljnom bogoslužju. Voljeli smo tu dragu prijateljicu pa je bilo normalno i prirodno iznijeti joj što osjećamo prema Spasitelju i njegovoj Crkvi te je pozvati da dođe i pogleda! Prihvatila je poziv i pridružila nam se na sastancima obližnjeg ogranka.
Ako ste ikada doveli prijatelja u crkvu po prvi puta, vjerojatno se možete poistovjetiti s mojim osjećajima toga nedjeljnog jutra. Htio sam da sve prođe savršeno. Naša je prijateljica bila visoko obrazovana, duhovna osoba. Iskreno sam se nadao da će sastanci tog ogranka ostaviti dobar dojam na nju i dobro predstavljati Crkvu.
Ogranak se sastajao u nekim iznajmljenim prostorijama na drugom katu trgovine. Da bismo došli tamo, morali smo ići stepenicama na stražnjem dijelu zgrade, prolazeći pored snažnih aroma robe koja je tamo bila uskladištena.
Kada je sakramentalni sastanak započeo, razmišljao sam o svojoj prijateljici koja je to doživjela prvi put i nisam mogao a da ne primijetim stvari zbog kojih sam se malo naježio. Pjevanje, na primjer, nije baš zvučalo kao zbor the Tabernacle Choir. Za vrijeme sakramenta čula su se nemirna, bučna djeca. Govornici su dali sve od sebe, ali nisu bili vješti u javnom govoru. Neudobno sam sjedio tijekom sastanka, nadajući se da će možda Nedjeljna škola biti bolja.
No, nije bila.
Cijelo sam se jutro brinuo o tome što naša prijateljica misli o toj crkvi u koju smo je odveli.
Nakon toga, dok smo se vozili kući, okrenuo sam se kako bih razgovarao s našom prijateljicom. Želio sam objasniti da je to bio samo jedan mali ogranak i da zapravo nije predstavljao Crkvu kao cjelinu. Ali prije nego što sam uspio reći riječ, progovorila je.
»To je bilo prekrasno«, rekla je.
Ostao sam bez riječi.
Nastavila je: »Impresionirana sam kako se ljudi odnose jedni prema drugima u vašoj crkvi. Čini se da svi dolaze iz različitih sredina, a ipak je jasno da se iskreno vole. To je kako zamišljam da je Krist želio da njegova Crkva izgleda.«
Pa, brzo sam se pokajao zbog svojega osuđujućeg stava. Želio sam savršene sastanke kako bih impresionirao svoju prijateljicu. No ono što su članovi tog ogranka postigli bio je duh savršenog srca ljubavi, dobrote, strpljenja i sućuti.
Da bi vjera mogla porasti na Zemlji
Moja draga braćo i sestre, moji dragi prijatelji, volim Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Ona je Spasiteljeva istinita i živa Crkva te podučava obnovljenu puninu evanđelja Isusa Krista. Njegova svećenička moć i ovlast prebivaju ovdje. Isus Krist vodi ovu Crkvu osobno, preko slugu koje je pozvao i ovlastio, i preko živućeg proroka, i to predsjednika Russella M. Nelsona. Spasitelj je dao svetcima posljednjih dana jedinstveno poslanje da saberu Božju djecu i pripreme svijet za Spasiteljev Drugi dolazak. Svjedočim da je sve to istina.
No važno je sjetiti se da kad većina ljudi po prvi put iskusi Crkvu Isusa Krista, oni ne razmišljaju o svećeničkoj ovlasti ili uredbama ili sabiranju Izraela. Ono što će vjerojatno primijetiti, iznad svega, jest kako se osjećaju kad su s nama i kako se odnosimo jedni prema drugima.
»Ljubite jedni druge«, rekao je Isus. »Po ovom će svi znati da ste moji učenici«. Vrlo često prvo svjedočanstvo osobe o Isusu Kristu dolazi kada ona osjeća ljubav među učenicima Isusa Krista.
Spasitelj je izjavio da je obnovio svoju Crkvu tako »da bi vjera… mogla porasti na zemlji«. Stoga, kada ljudi posjećuju naše crkvene sastanke, Spasitelj želi da odu s jačom vjerom u njega! Ljubav koju naši prijatelji osjećaju među nama uzdići će ih bliže Isusu Kristu! To je naš jednostavan cilj svaki put kad se okupimo.
Svatko tko traži veću vjeru u Krista, ili bližu vezu s Nebeskim Ocem, trebao bi se osjećati kao kod kuće u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Pozvati ih na naše sastanke može biti normalno i prirodno kao i pozvati ih u naše domove.
Idealno i stvarno
Sada shvaćam da opisujem idealno. A u ovom smrtnom životu rijetko možemo iskusiti taj ideal. I »do savršenog dana« uvijek će postojati jaz između idealnog i stvarnog. Stoga, što bismo trebali učiniti kada se u crkvi ne osjećamo kao da imamo savršen dan? Kada, iz kojeg god razloga, naš odjel još ne njeguje savršenu vjeru ili ljubav? Ili kad se osjećamo kao da se ne uklapamo?
Jedna stvar koju ne bismo trebali činiti jest odustati od idealnog!
Naslovnica Mormonove knjige uključuje ovo važno upozorenje: »Ima li netočnosti«, piše, »to su pogreške ljudske; stoga, ne osuđujte ono što je Božje«.
Može li knjiga – ili crkva ili osoba – imati »netočnosti« i »greške« te i dalje biti djelo Božje?
Moj je odgovor odlučno da!
Stoga, dok se držimo Gospodinovih visokih mjerila, budimo strpljivi jedni s drugima. Svi mi radimo na sebi i svi se oslanjamo na Spasitelja za bilo kakav napredak koji ostvarimo. To je istina za nas kao pojedince i vrijedi za kraljevstvo Božje na Zemlji.
Gospodin nas ne poziva samo da se pridružimo njegovu kraljevstvu, već i da se gorljivo uključimo u njegovu izgradnju. Bog predviđa narod koji je »jednoga srca i jednoga uma«. A kako bismo bili jednoga srca, moramo tražiti čisto srce, a to zahtijeva moćnu promjenu srca.
Ali to ne znači promijeniti moje srce kako bi se uskladilo s vašim. Niti to znači promijeniti vaše srce kako bi se uskladilo s mojim. To znači da svi mijenjamo svoja srca kako bismo se uskladili sa Spasiteljem.
Ako još nismo uspjeli, sjetite se da uz Gospodinovu pomoć ništa nije nemoguće.
Prilagođavanje i pripadanje
I ako ikada pomislite da se ne uklapate, molim vas znajte da niste sami. Nismo li svi bili u životnim situacijama kada smo se osjećali kao stranac u prostoriji? Iskusio sam to više puta. Kada sam imao 11 godina, moja je obitelj bila prisiljena napustiti naš dom i preseliti se u nepoznati kraj. Sve je bilo drugačije od onoga na što sam se bio navikao. A moj je naglasak drugoj djeci jasno dao do znanja da sam ja drugačiji od onoga na što su se oni navikli. U vrijeme kada mi je očajnički trebalo prijateljstvo i pripadnost, osjećao sam se usamljeno i uznemireno.
Ovdje na Zemlji, većina razlika koje primjećujemo – razlika koje neki od nas koriste kako bi se međusobno kategorizirali – ima veze sa zemaljskim stvarima: fizičkim izgledom, nacionalnošću, jezikom, odjećom, običajima i tako dalje. Ali »Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na vanjski izgled, ali Gospodin gleda u srce«.
Iz njegove perspektive, postoji jedna kategorija koja dolazi prije svih drugih: Božje dijete. I svi se savršeno uklapamo u nju.
Prirodno je željeti biti u društvu ljudi koji izgledaju, govore, ponašaju se i razmišljaju poput nas. Postoji mjesto za to.
No u Spasiteljevoj Crkvi okupljamo svu Božju djecu koja su voljna biti sabrana i koja traže istinu. Ne povezuju nas naš fizički izgled, naši politički stavovi, naša kultura ili naša etnička pripadnost. Ne ujedinjuje nas naše zajedničko porijeklo. Već naš zajednički cilj, naša ljubav prema Bogu i ljubav prema našem bližnjemu, naša predanost Isusu Kristu i njegovu obnovljenom evanđelju. Mi smo »jed[no] u Kristu«.
Jedinstvo koje tražimo nije da svi stoje na istom mjestu; već da svi gledaju u istom smjeru – prema Isusu Kristu. Mi smo jedno, ne zbog toga gdje smo bili, već zbog toga kamo težimo ići, ne zbog toga tko smo, već zbog toga tko želimo postati.
To je smisao Kristove istinite Crkve.
Jedno tijelo
Ako volite Boga, ako ga želite bolje upoznati slijedeći njegova Sina, onda pripadate ovdje. Ako iskreno nastojite obdržavati Spasiteljeve zapovijedi – iako još niste savršeni u tome – tada se savršeno uklapate u Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
A što ako ste drugačiji od ljudi oko vas? To vas ne čini neprilagođenima – čini vas potrebnim dijelom tijela Kristova. Svi su potrebni u tijelu Kristovu. Uši opažaju stvari koje oči nikada ne bi mogle. Noge rade stvari u kojima bi ruke bile neučinkovite.
To ne znači da je vaš posao promijeniti svakoga da bude poput vas. No to znači da imate nešto važno za doprinijeti – i da imate nešto važno za naučiti!
Jedan glas
Na svakom zasjedanju Općeg sabora blagoslovljeni smo nadahnjujućom glazbom talentiranih zborova. Dok slušate, mogli biste primijetiti da pjevači ne pjevaju svi iste note. Ponekad jedan dio nosi melodiju, ponekad drugi. No svi oni doprinose prekrasnom zvuku i potpuno su ujedinjeni. Svaki član zbora ima isti središnji cilj: hvaliti Boga i uzdizati naša srca k njemu. Svatko mora imati svoj um i srce usmjerene na istu božansku svrhu. A kad se to dogodi, oni doista postaju jedan glas.
Ako još niste član Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, pozivamo vas da nam se pridružite dok se radujemo u Spasiteljevoj »pjesm[i] otkupljujuće ljubavi«. Trebamo vas. Volimo vas. Crkva će biti bolja s vašim nastojanjima da služite Gospodinu i njegovoj djeci.
Ako ste već pokazali, kroz krštenje, kroz sklapanje saveza s Bogom, svoju želju da »pristupit[e] u stado Božje, i b[udete] prozvani narodom njegovim«, hvala vam što ste dio ovoga velikog i božanskog djela i što pomažete učiniti Crkvu Isusa Krista onakvom kakvom Spasitelj želi da ona bude.
Kao što sam naučio od svoje prijateljice iz Njemačke, naša ljubav prema Bogu i njegovoj djeci snažno je svjedočanstvo svijetu da ovo doista jest Spasiteljeva Crkva.
Neka nas Bog blagoslovi da strpljivo, ali marljivo nastojimo živjeti prema idealima koje nam je naš Spasitelj, Otkupitelj i Učitelj postavio – kako bi svi znali da smo mi njegovi učenici. U sveto ime Isusa Krista. Amen.