Kao malo dijete

Isus je započeo posljednju godinu svojega smrtnog života produbljivanjem obuke svojih apostola. Da bi ga njegova poruka i njegova Crkva mogle nadživjeti, još toga trebalo je biti utisnuto u srca dvanaestorice vrlo običnih muškaraca koji su ga poznavali jedva 24 mjeseca.

Jednoga je dana Isus svjedočio sporu među dvanaestoricom i kasnije upitao: »O čemu ste putem raspravljali?« Očigledno posramljeni, u zapisu piše da »su šutjeli«. No taj najveći od svih učitelja poznavao je misao njihova srca i ondje osjetio prvu naznaku osobnog ponosa. Stoga je »pozva[o] k sebi malo dijete…

te re[kao]: ‘Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.

Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom onaj koji se ponizi kao ovo malo dijete.’«

Treba napomenuti da je čak i prije Kristova rođenja oproštajna propovijed kralja Benjamina uključivala taj duboki komentar o dječjoj poniznosti. U njoj piše: »Naravan je čovjek neprijatelj Bogu… i bit će u vijeke vjekova, osim ako… ne… postane svetac kroz pomirenje Krista Gospodina, i postane poput djeteta, pokoran… ponizan… pun ljubavi… kao što se dijete podlaže ocu svojemu.«

No očito postoje neke djetinjaste sklonosti koje ne potičemo. Prije dvadeset i pet godina, moj tadašnji petogodišnji unuk ugrizao je svoju petogodišnju sestru za ruku. Moj zet, koji se te večeri brinuo za djecu, na licu mjesta mahnito je podučavao svoju kćer sve lekcije o oprostu kojih se mogao sjetiti, zaključivši da njezin braco vjerojatno nije ni znao kakav je osjećaj ugriza na ruci. Ta loše osmišljena očinska primjedba funkcionirala je oko jedne minute, možda minutu i pol, sve dok se iz dječje sobe nije čuo razarajući krik iz koje je moja unuka mirno doviknula: »Sada zna.«

Dakle, što je to što mi trebamo vidjeti u vrlinama životne male lige? Što je to dovelo samoga Krista do suza u najnježnijem prizoru u cijeloj Mormonovoj knjizi? Što je Isus podučio kada je pozvao nebesku vatru i anđele zaštitnike da okruže tu djecu, zapovijedajući odraslima da »pogledaj[u] dječicu svoju«?

Ne znamo što je potaknulo to sve, no moram misliti da je imalo veze s njihovom čistoćom i nevinošću, njihovom urođenom poniznošću te onime što bi to moglo donijeti u naš život ako to zadržimo.

Zašto su naši dani očaja označeni kao »ispraznost nad ispraznošću«? Kako to da »tašte zamisli i oholost djece ljudske« su riječi koje karakteriziraju veliku i prostranu zgradu tako duhovno mrtvom u Lehijevu viđenju? A Zoramci, ona skupina koja se tako sebično molila? Alma je o njima rekao: »O Bože, oni [se mole] tebi ustima svojim, dok su naduti… ispraznostima svjetskim.«

Nasuprot tome, ima li išta slađe, čišće ili poniznije od djeteta koje se moli? To je kao da je Nebo u sobi. Bog i Krist toliko su stvarni, no drugima kasnije to iskustvo može postati površnije.

Kao što je starješina Richard L. Evans citirao prije nekih 60 godina: »Mnogi se od nas izjašnjavaju da su kršćani, no… ne shvaćamo Ga ozbiljno… Poštujemo ga, ali ga ne slijedimo… Citiramo ono što je on rekao, no ne živimo po tome.« »Divimo mu se, no ne štujemo ga.«

Kako bi drugačiji život bio kad bi svijet s vremena na vrijeme cijenio Isusa više od razine niza prostih psovki.

No djeca ga doista vole, a ta ljubav može se prenijeti u njihove druge odnose na igralištu života. U pravilu, čak u najmlađim godinama djeca tako lako vole, tako spremno praštaju, smiju se tako divno da se čak i najhladnije i najtvrđe srce može otopiti.

I popis se nastavlja. Čistoća? Povjerenje? Hrabrost? Osobnost?

Pogledajte sa mnom poniznost pred Bogom koju je pokazao jedan moj mladi, vrlo drag prijatelj.

Dana 5. siječnja 2025. – prije 91 dan – Eastonu Darrinu Jolleyju predano je Aronovo svećeništvo te je bio zaređen za đakona u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

Easton je čeznuo posluživati sakrament Gospodnje večere otkad zna za sebe. No ta sveta prilika bila je popraćena bolnim strahom da neće uspjeti, da će pasti, da će ga drugi zadirkivati ili da će osramotiti sebe i svoju obitelj.

Vidite, Easton ima rijetku i vrlo razarajuću bolest, urođenu mišićnu distrofiju Ullrich. Postepeno je ispunila njegov mladi život velikim izazovima dok je rušila njegove nade i snove za budućnost. On će uskoro biti trajno u invalidskim kolicima. Njegova obitelj ne govori o tome što ga čeka nakon toga.

Nedjelju nakon njegova zaređenja, Easton je po prvi puta poslužio sakrament. A njegova osobna motivacija bila je da može predstaviti sebe i ta sveta znamenja svojem ocu, koji je bio biskup odjela. U iščekivanju tog zadatka preklinjao je i molio i plakao i preklinjao, dobivajući jamstvo da mu nitko, nitko neće pokušati pomoći. Iz mnogo je razloga, osobnih za sebe, trebao to učiniti sam i bez pomoći.

Nakon što je svećenik razlomio kruh i blagoslovio ga – znamen koji predstavlja slomljeno Kristovo tijelo – Easton je sa svojim slomljenim tijelom došepao da primi svoju pliticu. Međutim, tamo su bile tri velike stepenice od poda sastajališta do povišenog podija. Dakle, nakon što je primio pliticu, istegnuo se najviše što je mogao i postavio svoju pliticu na površinu iznad rukohvata. Zatim je, sjedeći na jednoj od viših stepenica, objema rukama povukao desnu nogu na prvu stepenicu. Zatim je povukao svoju lijevu nogu na istu stepenicu, i tako dalje sve dok, mukotrpno, nije bio na vrhu svojega osobnog Mount Everesta od tri stepenice.

Zatim se manevrirao do strukturnog stupa uz pomoć kojeg se mogao uspeti u stojeći položaj. Vratio se natrag po pliticu. Još nekoliko koraka i stajao je ispred biskupa, njegova oca koji se, s očima natopljenim suzama koje su u bujici tekle niz njegovo lice, morao suzdržati da ne zagrli tog savršeno hrabroga i vjernog sina. A Easton je, s olakšanjem i širokim osmijehom koji je obuzeo njegovo lice, slobodno mogao reći: »Ja sam [svojeg Oca] proslavio… [i] izvrši[o] djelo koje [] mi [je] dao da učinim.«

Vjera, odanost, čistoća, povjerenje, čast i, na kraju, ljubav za oca kojem je toliko želio ugoditi. Zbog tih i desetak drugih osobina mi također možemo reći: »Najveći je u kraljevstvu nebeskom onaj koji se ponizi kao ovo malo dijete.«

Sestre, braćo i prijatelji, na vrhu su popisa najljepših prikaza koje poznajem dojenčad, djeca i mladi savjesni i neprocjenjivi poput onih koje smo danas spomenuli. Svjedočim da su oni prikaz cvjetajućeg kraljevstva Božjeg na Zemlji u svoj njegovoj sili i sjaju.

U tom istom duhu, svjedočim da je u svojoj mladosti Joseph Smith vidio što je rekao da je vidio i razgovarao s onima za koje je rekao da je razgovarao. Svjedočim da je ponizan i čisti Russell M. Nelson Božji zaređeni i nadareni prorok i vidjelac. Zbog cjeloživotnog čitanja, svjedočim da je Mormonova knjiga najvrjednija knjiga koju sam ikada pročitao i zaglavni kamen mojega malog prebivališta u kraljevstvu mnogih stanova. Svjedočim da svećeništvo i molitva obnavljaju moj život – Kristovo svećeništvo i vaše molitve. Znam da je sve to istinito i svjedočim o tome u ime najodanijeg i najponiznijeg od svih Božjih sinova – Alfe i Omege, Velikog Ja jesam, razapetoga, vjernog svjedoka – Gospodina Isusa Krista. Amen.