Preuzeti na sebe ime Isusa Krista

Godine 2018. na Sveučilištu Utah stvorena je posebna profesura pod nazivom »Dr. Russell M. Nelson i Dantzel W. Nelson – predsjednik kardiotorakalne kirurgije« – kardio se odnosi na srce, a torakalna se odnosi na prsa. Njome se odaje počast važnom radu predsjednika Nelsona kao kardiokirurga i podršci koju je primio od svoje pokojne supruge Dantzel. Ta je profesura plaćena fondom osmišljenim da traje u budućnosti. Pojedinac odabran za ovu vrstu prestižne profesure prima priznanje, potporu plaće i sredstva za istraživanje.

Prvi kirurg izabran za profesoru bio je dr. Craig H. Selzman, vješt kardiokirurg koji nije član naše Crkve. Na svečanosti dodjele te profesure dr. Selzmanu, mnogi važni gosti bili su nazočni, uključujući predsjednika Nelsona i njegovu suprugu, sestru Wendy W. Nelson. Tijekom sastanka, predsjednik Nelson skromno je govorio o svojoj pionirskoj karijeri kirurga.

Tada je dr. Selzman iznio što mu je značilo biti imenovan za ovu profesuru. Ispričao je da je četiri dana ranije, nakon dugog dana u operacijskoj sali, otkrio da se jedan od njegovih pacijenata mora vratiti na operaciju. Bio je umoran i razočaran, znajući da će morati provesti još jednu noć u bolnici.

Te je večeri dr. Selzman imao razgovor sa sobom koji mu je promijenio život. U tom je trenutku pomislio: »U petak ću biti imenovan za profesuru nazvanu po dr. Nelsonu. On je oduvijek bio poznat kao netko tko drži svoje emocije pod kontrolom, odnosio se prema svima s poštovanjem i nikada nije izgubio živce. Sada kada će moje ime biti povezano s njegovim, moram pokušati biti više poput njega.« Dr. Selzman već je bio vrlo obziran kirurg. No želio je postati još bolji.

U prošlosti bi njegov kirurški tim možda bio svjestan njegova umora i frustracije jer bi on možda dopustio da se to vidi u njegovu obraćanju i tonu glasa. Ali u operacijskoj sali te noći, dr. Selzman svjesno se potrudio pokazati posebnu podršku i razumijevanje svojem timu. Osjećao je da je to imalo pozitivan utjecaj i odlučio je nastaviti pokušavati biti više poput dr. Nelsona.

Pet godina kasnije, predsjednik Nelson donirao je svoje profesionalne radove Sveučilištu Utah. Uglednici sa sveučilišta došli su službeno zahvaliti predsjedniku Nelsonu. Tijekom tog događaja, dr. Selzman ponovno je dao govor. Govoreći o inicijalima predsjednika Nelsona, RMN, rekao je: »Postoji ‛RMN’ etos koji sada prožima Odsjek za kardiotorakalnu kirurgiju Sveučilišta Utah.«

U frustrirajućim situacijama, dr. je Selzman objasnio: »Radim ono što sada učimo naše pripravnike da čine – usredotočiti se, prevladati to i učiniti najbolje što možete. Taj etos živi u nama svaki dan. Svim članovima odjela i svakom novom polazniku dajemo značke za rever. Na dnu značke nalaze se slova ‛RMN’. RMN etos temelj je naše obuke; podučavamo sve o njemu.« Dr. Selzman svjesno je popravio svoj prethodni stav i težnje jer je njegovo ime sada bilo povezano s imenom predsjednika Nelsona.

Taj niz događaja koji uključuje dr. Selzmana naveo me je da se zapitam: »Kako sam se ja promijenio otkad sam povezao svoje ime s imenom Isusa Krista? Jesam li kao rezultat toga usvojio kristoliki etos? Jesam li iskreno nastojao postati bolji i više poput njega?«

Iz iskustva dr. Selzmana, možemo vidjeti barem pet paralela s procesom kroz koji preuzimamo na sebe ime Isusa Krista. Iako taj proces započinje krštenjem, on nije potpun dok ne budemo čišći i svetiji te postanemo više poput njega.

Prva je paralela poistovjećivanje. Imenovanje dr. Selzmana za Nelsonovu profesuru povezalo je njegovo ime s imenom predsjednika Nelsona i dr. Selzman počeo se poistovjećivati s predsjednikom Nelsonom. Kada uzmemo na sebe ime Isusa Krista, povezujemo svoje ime s njegovim. Poistovjećujemo se s njim. Rado postajemo poznati kao kršćani. Priznajemo Spasitelja i bez ustručavanja ustajemo kako bismo bili smatrani njegovima.

Blisko povezana s poistovjećivanjem postoji još jedna paralela – sjećanje. Kada dr. Selzman uđe u svoj ured, oči mu privlači medaljon koji je dobio kada je bio postavljen za Nelsonovu profesuru. Taj ga medaljon svakodnevno podsjeća na RMN etos. Za nas, blagovanje sakramenta svakog tjedna pomaže nam sjetiti se Isusa Krista tijekom tjedna. Kada blagujemo sakrament, činimo to u sjećanje na cijenu koju je platio da bi nas otkupio. Iznova sklapamo savez da ćemo ga se sjećati, prepoznati njegovu veličinu i cijeniti njegovu dobrotu. Opetovano priznajemo da smo samo u njegovoj milosti i kroz nju spašeni od fizičke i duhovne smrti.

Sjećanje znači da slijedimo savjet koji nam je dao prorok Alma iz Mormonove knjige. »Nek sva djela [naša] budu za Gospoda, i kamo god pođe[mo] nek to bude u Gospodu… nek sve misli [naše] budu upravljene ka Gospodu… [i] nek nježni osjećaji srca [naših] budu usmjereni na Gospoda zauvijek.« Čak i kada smo zauzeti drugim pitanjima, ostajemo svjesni njega, kao što se sjećamo svojeg imena, bez obzira na što se još usredotočujemo.

Izdanak sjećanja na ono što je Spasitelj učinio za nas treća je paralela – oponašanje. Dr. Selzman počeo je oponašati predsjednika Nelsona i RMN etos. Vjerujem da je etos predsjednika Nelsona jednostavno očitovanje njegova cjeloživotnog sljedbeništva Isusa Krista. Za nas, što se više poistovjećujemo s Isusom Kristom i sjećamo ga se, to više želimo postati poput njega. Kao njegovi učenici mijenjamo se na bolje kada se usredotočimo na njega, više nego kada se usredotočimo na sebe. Nastojimo postati poput njega i težimo biti blagoslovljeni njegovim osobinama. Žarko se molimo da budemo ispunjeni dobrotvornošću, čistom Kristovom ljubavlju.

Kao što je predsjednik Nelson podučio u travnju: »Kako dobrotvornost postaje dio naše prirode, izgubit ćemo poriv da omalovažavamo druge. Prestat ćemo osuđivati druge. Imat ćemo dobrotvornost prema osobama iz svih krugova života. Dobrotvornost prema svim[a]… bitna je za naš napredak. Dobrotvornost je temelj božanske osobnosti.« Uz dobrotvornost, mi tražimo, »njeguje[mo]… i proširuje[mo]« druge duhovne darove od Spasitelja, uključujući integritet, strpljenje i marljivost.

Oponašanje Isusa Krista vodi nas do četvrte paralele – usklađivanja s njegovim ciljevima. Pridružujemo mu se u njegovu djelu. Kao kirurg, dr. Nelson bio je učitelj, iscjelitelj i istraživač. Značka za rever koja se koristi u odsjeku dr. Selzmana naglašava ova nastojanja, koristeći riječi podučavati, iscjeljivati i otkrivati. Za nas, dio uzimanja imena Isusa Krista na sebe uključuje svojevoljno, hotimično i entuzijastično usklađivanje naših ciljeva s njegovima. Pridružujemo mu se u njegovu djelu kada »vol[imo], iznosi[mo] i poziva[mo]«. Pridružujemo mu se u njegovu djelu kada poslužujemo drugima, posebno ranjivima i onima koji su bili ranjeni, skršeni ili slomljeni svojim zemaljskim iskustvima.

Stoga potpunije preuzimamo na sebe ime Isusa Krista kroz poistovjećivanje, sjećanje, oponašanje i usklađivanje. Činjenje ove četiri stvari vodi nas do pete paralele – osnaživanja. Pristupamo Božjoj moći i blagoslovima u svojem životu. Nelsonova profesura daje dr. Selzmanu priznanje i financijska sredstva potpore koja on koristi kako bi promijenio kulturu u svojem odsjeku. On primjenjuje ovo »podarivanje moći« da pomogne drugima. Na sličan način, kada uzmemo na sebe Spasiteljevo ime, naš nas Nebeski Otac blagoslivlja svojom moću kako bi nam pomogao ispuniti naše poslanje u smrtnosti.

Kada sklapamo dodatne saveze s Bogom, potpunije uzimamo na sebe ime Isusa Krista. Kao posljedica, Bog nas blagoslivlja s više svoje moći. Kao što je predsjednik Nelson podučio: »Svaka osoba koja sklapa saveze u krstionicama i hramovima – te ih obdržava – ima povećani pristup moći Isusa Krista… Nagrada za obdržavanje saveza s Bogom nebeska je moć… koja nas osnažuje da se bolje odupremo našim kušnjama, iskušenjima i bolima.«

Postajemo više duhovno receptivni. Imamo više hrabrosti suočiti se s naizgled nemogućim okolnostima. Više smo osnaženi u našoj odlučnosti da slijedimo Isusa Krista. Brže se kajemo i vraćamo mu se kada prestupimo. Postajemo bolji u iznošenju njegova evanđelja s njegovom moću i ovlašću. Pomažemo onima u potrebi s manje osuđivanja, daleko manje osuđivanja. Zadržavamo otpust svojih grijeha. Imamo veći mir i veseliji smo jer se uvijek možemo radovati. Njegova će slava biti oko nas, a njegovi će anđeli imati odgovornost gledom na nas.

Spasitelj nas poziva: »Do[đite] k Ocu u ime moje, i u pravo vrijeme primit[e] od punine njegove.« Potičem vas da to učinite. Dođite našem Nebeskom Ocu. Preuzmite na sebe ime Isusa Krista. Poistovjetite se s njim. Uvijek ga se sjećajte. Nastojte biti poput njega. Pridružite mu se u njegovu djelu. Primite njegovu moć i blagoslove u svojem životu. Urežite njegovo ime u svoje srce, svojevoljno i hotimično. To vam daje »položaj« pred Bogom i osposobljuje vas za Spasiteljevo zagovaranje za vas. Postat ćete uzvišeni baštinik u kraljevstvu našeg Oca na Nebu, subaštinik s njegovim Prvorođencem, našim voljenim Spasiteljem i Otkupiteljem.

On živi. Ja to apsolutno znam. On vas voli. Dao je svoj život za vas. Moli vas da dođete k Ocu kroz njega. U ime Isusa Krista. Amen.