Međusobno se bodriti

Nedavno sam čitala o iskustvu koje me duboko dirnulo. Dogodilo se na prvenstvu USA Masters Track and Field National Championship u SAD-u – natjecanju za seniore.

Jedan od sudionika utrke na 1500 metara bio je 100-godišnji Orville Rogers. Autor je napisao:

»Kad je startni pištolj opalio, trkači su krenuli, a Orville je odmah pao na posljednje mjesto, gdje je ostao sam cijelu utrku, krećući se vrlo sporo. [Kada] je posljednji trkač osim Orvillea završio, Orville je imao još dva i pol kruga do kraja. Gotovo 3000 gledatelja sjedilo je tiho ga gledajući kako polako obilazi stazu – potpuno, tiho i neugodno sam.

[Ali] kada je započeo svoj posljednji krug, publika se digla na noge, kličući i plješćući. Dok je stigao do ciljne ravnine, publika je urlala. Uz navijačko ohrabrenje tisuća gledatelja, Orville je upotrijebio svoje posljednje rezerve energije. Publika je eruptirala od oduševljenja dok je prelazio ciljnu liniju, a njegovi su ga suparnici zagrlili. Orville je ponizno i zahvalno mahao publici te izašao sa staze sa svojim novim prijateljima.«

Orvilleu je ovo bila peta utrka na natjecanju, a u svakom od ostalih natjecanja također je bio na posljednjem mjestu. Neki su možda bili u iskušenju osuđivati Orvillea, misleći da se nije trebao ni natjecati u svojim godinama – da mu nije mjesto na stazi jer je uvelike produžio svoje događaje za sve ostale.

No, iako je uvijek završio posljednji, Orville je tog dana srušio pet svjetskih rekorda. Nitko tko ga je gledao dok se utrkivao ne bi vjerovao da je to moguće, ali ni gledatelji ni njegovi suparnici nisu bili sudci. Orville nije prekršio nikakva pravila, a službenici nisu snizili nikakva mjerila. Trčao je istu utrku i ispunjavao iste uvjete kao i svi ostali natjecatelji. No, njegov stupanj težine – u ovom slučaju njegova dob i ograničena fizička sposobnost – uračunat je tako što je bio stavljen u dobnu skupinu starijih od 100 godina. I u toj je skupini oborio pet svjetskih rekorda.

Baš kao što je Orvilleu bila potrebna velika hrabrost da svaki put izađe na tu stazu, također je potrebna velika hrabrost za neke naše sestre i braću da zakorače u arenu života svaki dan, znajući da ih se može nepravedno osuditi iako čine najbolje što mogu protiv obeshrabrujućih šansi da slijede Spasitelja i poštuju svoje saveze s njim.

Bez obzira gdje živimo u svijetu, bez obzira na našu dob, osnovna je ljudska potreba da svi osjećamo pripadnost, da osjećamo kako smo poželjni i potrebni te da naš život ima svrhu i značenje, bez obzira na naše okolnosti ili ograničenja.

U posljednjem krugu utrke, publika je prevladavajuće bodrila Orvillea, dajući mu snagu da nastavi. Nije bilo važno što je završio zadnji. Za sudionike i publiku ovo je bilo daleko više od natjecanja. Na mnoge je načine ovo bio predivan primjer Spasiteljeve ljubavi na djelu. Kad je Orville završio, svi su se zajedno radovali.

Baš poput Masters prvenstva, naše kongregacije i obitelji mogu biti mjesta okupljanja gdje se međusobno bodrimo – savezne zajednice potaknute Kristovom ljubavlju jedno prema drugome – pomažući jedni drugima prevladati bilo koje izazove s kojima se suočavamo, dajući jedni drugima snagu i ohrabrenje bez međusobnog osuđivanja. Mi trebamo jedni druge. Božanska snaga dolazi iz jedinstva i zato nas Sotona namjerava podijeliti.

Nažalost, nekima od nas prisustvovati u crkvi može ponekad biti teško iz mnogih razloga. To može biti netko tko se bori s pitanjima vjere ili netko s društvenom anksioznošću ili depresijom. To može biti netko iz druge zemlje ili rase ili netko s različitim životnim iskustvima ili načinima gledanja na stvari tko može osjećati da ne odgovaraju kalupu. To čak mogu biti neispavani i emocionalno rastegnuti roditelji beba i male djece ili netko tko je samac u kongregaciji punoj parova i obitelji. To također može biti netko tko sakuplja hrabrost da se vrati nakon više godina izbivanja ili netko s mučnim osjećajem da jednostavno nije dorastao i da nikada neće pripadati.

Predsjednik Russell M. Nelson rekao je: »Ako se par u vašem odjelu razvede, ili se mladi misionar vrati kući ranije ili tinejdžer posumnja u svoje svjedočanstvo, ne treba im vaša osuda. Oni trebaju iskusiti čistu ljubav Isusa Krista koja se odražava u vašim riječima i djelima.«

Naše iskustvo u crkvi ima za cilj omogućiti one ključne veze s Gospodinom i jednih s drugima koje su toliko potrebne za našu duhovnu i emocionalnu dobrobit. U savezima koje sklapamo s Bogom, počevši s krštenjem, svojstvena je naša odgovornost da se volimo i brinemo jedni za druge kao članovi Božje obitelji, članovi tijela Kristova, a ne samo označiti kućicu na popisu stvari koje se očekuje od nas da činimo.

Kristolika ljubav i briga više su i svetije. Čista Kristova ljubav jest dobrotvornost. Kao što je predsjednik Nelson podučio: »Dobrotvornost nas potiče ‘ponijeti jedan drugome bremena’ [Mosija 18:8] umjesto gomilati bremena jedni drugima.«

Spasitelj je rekao: »Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.« I predsjednik Nelson dodao je: »Dobrotvornost je glavna karakteristika istinskog sljedbenika Isusa Krista. Spasiteljeva je poruka jasna: njegovi istinski učenici grade, podižu, ohrabruju, uvjeravaju i nadahnjuju – bez obzira na to koliko je teška situacija. Kako razgovaramo s drugima i o drugima… doista je važno.«

Spasiteljevo je naučavanje na tu temu vrlo jednostavno. Sažeto je u Zlatnom pravilu: Činite drugima kao što biste htjeli da drugi čine vama. Stavite se na mjesto te osobe i odnosite se prema njoj onako kako biste željeli da se prema vama postupa da ste na njezinu mjestu.

Kristoliki odnos prema drugima uvelike nadilazi naše obitelji i kongregacije. Uključuje naše sestre i našu braću drugih vjera kao i nevjernike. Uključuje našu braću i sestre iz drugih zemalja i kultura, kao i one različitih političkih uvjerenja. Svi smo mi dio Božje obitelji i on voli svu svoju djecu. On želi da njegova djeca vole njega i također jedni druge.

Spasiteljev je život bio primjer ljubavi, sabiranja i uzdizanja čak i onih koje je društvo ocijenilo kao izopćenike i nečiste. Njegov je primjer onaj koji nam je zapovjeđeno slijediti. Ovdje smo kako bismo razvili kristolike osobine i naposljetku postali poput našeg Spasitelja. Njegovo nije evanđelje kontrolnih popisa; to je evanđelje postajanja – postati kao što je on i voljeti kao što on voli. On želi da postanemo narod Siona.

Kada sam bila u svojim kasnim dvadesetima, prošla sam kroz razdoblje duboke depresije i tijekom tog vremena, kao da je stvarnost da Bog postoji odjednom nestala. Ne mogu u potpunosti objasniti osjećaj osim reći da sam se osjećala potpuno izgubljeno. Od vremena kada sam bila dijete, oduvijek sam znala da je moj Otac na Nebu prisutan i da mogu razgovarati s njim. No tijekom tog razdoblja više nisam znala postoji li Bog. Nikada u životu nisam iskusila tako nešto i osjećala sam se kao da mi se cijeli temelj ruši.

Kao rezultat toga, bilo mi je teško ići u crkvu. Išla sam, ali to je dijelom bilo zato što sam se bojala da ću biti označena kao »neaktivna« ili »manje vjerna« te sam se bojala da ću postati nečiji dodijeljeni projekt. Ono što mi je doista bilo potrebno tijekom tog vremena jest osjetiti iskrenu ljubav, razumijevanje i podršku onih oko mene, a ne osudu.

Neke od pretpostavki za koje sam se bojala da će ljudi imati o meni, one su koje sam ja osobno imala o drugima kada nisu redovito dolazili u crkvu. To bolno osobno iskustvo podučilo me je nekim vrijednim lekcijama o tome zašto nam je zapovjeđeno da ne sudimo jedni druge nepravedno.

Postoje li oni među nama koji pate u tišini, bojeći se da drugi ne saznaju njihove skrivene borbe jer ne znaju kakva će biti reakcija?

Samo Gospodin u potpunosti zna stvarnu razinu teškoće s kojom svatko od nas trči svoju utrku života – bremena, izazove i prepreke s kojima se suočavamo, a koje drugi često ne mogu vidjeti. Samo on u potpunosti razumije rane koje mijenjaju život i traume koje su neki od nas možda iskusili u prošlosti, a koje još uvijek utječu na nas u sadašnjosti.

Često, čak oštro, sudimo sami sebi, misleći da bismo trebali biti puno dalje na stazi. Samo Gospodin u potpunosti poznaje naša individualna ograničenja i sposobnost i zbog toga on je jedini potpuno osposobljen suditi o našem djelovanju.

Sestre i braćo, budimo poput onih gledatelja u priči i navijajmo jedni za druge na našem putovanju učeništva bez obzira na naše okolnosti! To ne zahtijeva od nas da kršimo pravila ili snizimo standarde. To je zapravo druga velika zapovijed – voljeti svojega bližnjeg kao samoga sebe. I kao što je naš Spasitelj rekao: »Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće«, bilo dobro ili loše. Također nam je rekao: »Ako niste jedno, niste moji.«

Bit će trenutaka u životu svakoga od nas kada ćemo mi biti ti koji trebaju pomoć i ohrabrenje. Obvežimo se da ćemo to uvijek činiti jedno za drugo. Dok to činimo, razvit ćemo veće jedinstvo i omogućiti prostor Spasitelju da vrši svoje sveto djelo iscjeljenja i preobrazbe svakoga od nas.

Svakome od vas koji možda misle da ste zaostali u ovoj utrci života, ovom putovanju smrtnosti, molim vas, nastavite dalje. Samo Spasitelj može u potpunosti prosuditi gdje biste trebali biti u ovom trenutku, a on je suosjećajan i pravedan. On je veliki sudac u utrci života i jedini koji u potpunosti razumije razinu teškoće s kojom trčite, hodate ili otežano koračate. Uzet će u obzir vaša ograničenja, sposobnost, vaša životna iskustva i skrivena bremena koja nosite, kao i želje vašeg srca. Možda zapravo vi rušite i simbolične svjetske rekorde. Molim vas, ne gubite nadu. Molim vas, nastavite dalje! Molim vas, ostanite! Vi doista pripadate. Gospodin vas treba, i mi vas trebamo!

Gdje god živjeli u svijetu, bez obzira koliko udaljeni bili, molim vas, uvijek upamtite da vas vaš Otac na Nebu i vaš Spasitelj poznaju u potpunosti i savršeno vas vole. Oni vas nikada neće zaboraviti. Žele vas vratiti kući.

Držite oči uprte na Spasitelja. On je vaša željezna šipka. Nemojte ga pustiti. Svjedočim da on živi i da mu možete vjerovati. Također svjedočim da vas on bodri.

Neka svi slijedimo Spasiteljev primjer i navijamo jedni za druge, moja je molitva u ime Isusa Krista. Amen.