Spominjati se ovaca

Krist je Dobri Pastir. Dragocjen mu je svatko iz stada. Postavio je uzorak pastirstva te nas je i riječju i djelom podučio osobinama dobrog pastira, uključujući poznavanje svojih ovaca po imenu, ljubav prema njima, pronalaženje onih koje su izgubljene, pasenje i, naposljetku, njihovo ponovno vraćanje kući. On očekuje da činimo isto kao njegovi pod-pastiri.

Možemo naučiti mnogo o posluživanju na Gospodinov način od drevnog proroka – i iznimnog pastira – Moronija. Živio je tijekom vrlo teških vremena, nemajući blagodati mobitela, računala i interneta. Ali uspio je voditi računa o ovcama. Kako je to bilo učinjeno? Dobili smo uvid u njegovu metodologiju u Moroniju 6. Tamo čitamo da članovi »bijahu ubrojeni među narod crkve Kristove; i imena njihova bijahu uzeta, da bi ih se spominjali i hranili ih dobrom riječju Božjom, kako bi ih se sačuvalo na pravomu putu… Crkva se sastajaše često, na post i na molitvu, i na uzajamni razgovor o dobrobiti duša njihovih« (Moroni 6:4–5; isticanje dodano).

Za Moronija se sve vrtjelo oko ljudi – imena! Prakticirao je načelo brojanja i vođenja računa kako bi svi bili ubrojeni. Svi koji su se mučili ili lutali bili su primijećeni, dopuštajući svetcima da raspravljaju o svojoj dobrobiti na vijećima. Poput pastira koji je ostavio devedeset i devet (u sigurnosti, uvjeren sam) i krenuo za izgubljenom (vidi Luka 15:4–7), od nas se traži da budemo jednako svjesni našeg stada – da primijetimo i spomenemo se te odemo i učinimo isto.

Kao vođa misije u Indiji, sjećam se da sam pitao mladog predsjednika ogranka o nekim njegovim ciljevima za nadolazeću godinu: »Koliko ćete muškaraca pripremiti za primanje Melkisedekova svećeništva?« Njegov trenutačan odgovor bio je: »Sedam!«

Pitao sam se odakle je samo izvukao upravo taj određeni broj! Prije nego što sam mogao odgovoriti, izvadio je komad papira s brojevima od 1 do 7 napisanim sa strane. Prvih pet redaka sadržavalo je imena – stvarne ljude koje su on i njegov zbor starješina htjeli pozvati te potaknuti da imaju blagoslov svećeništva u svojim životima. Naravno, morao sam ga upitati o praznom šestom i sedmom retku. »O, predsjedniče«, rekao je, suosjećajno odmahujući glavom, »sigurno ćemo krstiti barem dvojicu muškaraca početkom godine koji bi mogli primiti svećeništvo do kraja godine«. Taj vrhunski vođa razumio je načelo brojanja i vođenja računa.

Krist je organizirao svoju Crkvu na takav način da bi trebalo biti teško zaboraviti dušu jer mu je svaka draga. Svaki pojedinac u odjelu, bez obzira na dob ili spol, ima mnoštvo upravitelja – pastira – koji imaju zadatak paziti na njega, spominjući ga se. Mladiću su, na primjer, za njegovu dobrobit dodijeljeni biskupstvo, poslužiteljska braća, odrasli savjetodavci za mlade, učitelji vjeronauka, predsjedništva zborova, i drugi – svi služeći kao sigurnosne mreže, čvrsto postavljeni ispod te mlade osobe kako bi je uhvatili ako padne. Čak i ako je samo jedna mreža ispravno postavljena, taj će mladić biti siguran, primijećen i upamćen. Pa ipak, često ne nalazimo ispravno postavljenu mrežu. Ljudi rutinski odlutaju u maglu – i nitko to ne primijeti. Kako možemo biti bolji pastiri? Možemo naučiti brojati i voditi računa.

Crkva nas opskrbljuje izvješćima i alatima da činimo upravo to – da se spominjemo. Tromjesečno izvješće pravi je primjer toga. Omogućuje nam brojati i voditi računa o svakom članu više puta te primijetiti one koji nedostaju ili trebaju našu pomoć i našu ljubav. Popis djelovanja i intervjua utvrđuje one kojima je potrebna naša pažnja upravo sada, kao i Izvješće o statusu hramske preporuke i ostalo. Ti alati za brojanje i vođenje računa usredotočuju nas na ljude. Kome je potreban poziv, svećeničko napredovanje, ili pomoć u odnošenju obiteljskog imena u hram? Kome bismo mogli pomoći da se pripremi za cjelodnevnu misiju? Tko je nestao ovaj mjesec? Ti nam alati pomažu da se sjetimo ljudi.

Poznavao sam obitelj iz Sjedinjenih Država koja je prihvatila zaduženje u Africi. Svoje prve nedjelje ušli su u jedinu crkvenu jedinicu u državi, gdje su bili dočekani s oduševljenjem. Do kraja jutra, supruga tog muškarca bila je pozvana kao predsjednica Potpornog društva, a on kao vođa Mladića! Upitao je vidno iscrpljenog predsjednika ogranka koliko ima mladića. Taj vjerni vođa prvog naraštaja pokazao je na stražnji dio sakramentalne dvorane i rekao: »Ona dvojica tamo.« Čovjek je bio s pravom skeptičan, pa je odnio popis ljudi u ogranku kući, brzo uviđajući da je na popisu zapravo 20 mladića. Vratio se predsjedniku ogranka i zatražio dvije dinamične, dvojezične mlade odrasle osobe da služe kao njegovi savjetnici, a zatim je sjeo s njima i dvojicom mladića da pregledaju imena.

Tada su ti marljivi mladi ljudi krenuli s radom. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, pronašli su svakog dječaka na popisu. Ime po ime, te su izgubljene ovce njihovi vršnjaci dočekali s dobrodošlicom, i hranili ih duhovno i fizički! U roku od godine dana, bilo koje nedjelje, u prosjeku je prisustvovao 21 mladić. Hvala nebesima na mladićima koji su brojali i vodili računa.

Moj dragi prijatelj, kao mladi apsolvent, preselio se sa svojom obitelji u veliki američki grad kako bi nastavio svoje obrazovanje. Odmah je bio pozvan predsjedavati nad zborom starješina. Pomalo nervozan zbog svojega prvog intervjua s predsjednikom kolčića, bio je odlučan otići pripremljen. Rekao je predsjedniku kolčića da ima tri cilja za nadolazeću godinu: (1.) 90 posto posluživanja, (2.) sadržajnu evanđeosku lekciju svaki tjedan i (3.) dobro planiranu aktivnost zbora svaki mjesec.

Smiješeći se mojem prijatelju, taj mudri predsjednik kolčića upitao je: »Možete li imenovati manje aktivnog člana zbora kojem biste mogli pomoći da dođe u hram sa svojom obitelji ove godine?« To je iznenadilo mojeg prijatelja. Dobro je razmislio i sjetio se imena. »Zapišite to«, uputio je predsjednik kolčića. Tada je taj iskusni vođa postavio isto pitanje još tri puta – i intervju je bio gotov. Taj je mladić napustio taj intervju naučivši jednu od svojih najvećih lekcija o vodstvu i posluživanju. Otišao je na intervju s programima, lekcijama i aktivnostima. Izašao je s imenima! Ta su četiri imena kasnije postala glavni fokus njegova službeništva i službeništva njegova zbora.

Kao vođa misije, posjetio sam jedan od svojih ogranaka jedno nedjeljno jutro. Primijetio sam da je predsjednik ogranka stalno vadio karticu iz džepa i pisao po njoj. Odlučio sam ga pitati o tome nakon završne molitve. Nakon što je sastanak završio i prije nego što sam mogao upitati o kartici, vođa misije u ogranku dojurio je do podija, gdje mu je bio uručen papir. Brzo sam slijedio toga entuzijastičnog vođu na njegov tjedni koordinacijski sastanak misionara u ogranku. Prije nego što su počeli, izvadio je papir iz džepa. Bio je ispunjen imenima članova koji su nedostajali na sakramentalnom sastanku. Unutar nekoliko minuta, svaki član vijeća odabrao je jedno ili dva imena, obvezavši se posjetiti ih istog dana kako bi bili sigurni da su dobro i kako bi im dali do znanja da su im nedostajali. E, to je brojanje i vođenje računa.

Prisjećam se okruga, satima zrakoplovom udaljenim od najbližeg hrama, gdje je očuvanje važeće preporuke bilo veliki prioritet, unatoč činjenici da je vjerojatno nikada neće koristiti. Prve nedjelje svakog mjeseca vođe su koristili svoje alate za brojanje kako bi izvještavali o svojim podarenim članovima. Ako bi utvrdili da preporuka uskoro istječe, izvršni tajnik zakazao bi intervju za obnovu. Savjetovali su se o ljudima s isteklim preporukama, a zatim bi ih potražili da im pomognu u povratku na put saveza. Upitao sam koliko njihovih podarenih članova ima važeću preporuku. Odgovor je bio zapanjujućih 98.6 posto. Na pitanje o šestero ljudi čije su preporuke istekle, vođe su ih mogli utvrditi po imenu i opisali su mi napore koji se ulažu kako bi ih se dovelo natrag!

Prije nekoliko se godina moja obitelj preselila natrag u Sjedinjene Države. Bili smo ushićeni što ćemo ovdje pohađati crkvu nakon 26 čudesnih godina u manjim, izoliranijim jedinicama. Bio sam pozvan kao misionar u odjelu. Imali smo sjajnog vođu misije u odjelu i radili smo uzbudljive stvari te podučavali predivne ljude. Zatražio sam da prisustvujem sastanku vijeća odjela kako bih promatrao i zatražio njihovu pomoć s prijateljima s kojima smo radili. Bio sam iznenađen kad je sve o čemu se raspravljalo bila nadolazeća aktivnost odjela. Nakon toga pristupio sam vođi misije u odjelu i rekao mu da nije dobio priliku vratiti se i izvijestiti o našim ljudima. Njegov odgovor? »O, nikad ne stignem izvijestiti.«

To sam usporedio sa sastankom vijeća ogranka u Lahoreu u Pakistanu na kojem sam prisustvovao samo nekoliko tjedana ranije. Ta je mala skupina sjedila zajedno za malim stolom i sve o čemu su razgovarali bili su ljudi. Imena. Svaki je vođa izvijestio o svojem upravništvu te o pojedincima i obiteljima zbog kojih su bili zabrinuti. Svi su imali priliku dodati svoje misli o najboljim načinima na koje mogu blagosloviti one o kojima se raspravljalo. Planovi su bili napravljeni i zaduženja su bila dana. Kakva briljantna lekcija o brojanju i vođenju računa poimence koju su dali naša braća i naše sestre prvog naraštaja.

U Crkvi Isusa Krista prošli i sadašnji proroci podučili su nas kako posluživati – prema uzorku koji je postavio naš Spasitelj. Uzimamo imena, spominjemo ih se i savjetujemo se oko dobrobiti duša. Vođe koji to čine nikada neće ostati bez točaka dnevnog reda na svojim sastancima vijeća! Načelo brojanja i vođenja računa funkcionira. To je Gospodinov put. Možemo činiti bolje. Bogu, koji je stvorio svemir i vlada nad svime, ovo je djelo – njegovo djelo i slava – vrlo osobno. I tako bi trebalo biti za svakog od nas, kao oruđima u njegovim rukama u njegovu čudesnom djelu spasenja i uzvišenja. Čuda u životima stvarnih ljudi bit će rezultat. U ime Isusa Krista. Amen.