A sada vidim

S ljubavlju nehinjenom svi ponavljamo počast koju je predsjednik Oaks iznio povodom smrti predsjednika Russella M. Nelsona. I s jednakom ljubavlju i dubokom žalošću svi priznajemo tragedije u Michiganu nedavno i gotovo svakodnevno diljem svijeta. Priznajemo te stvari s ljubavlju i povjerenjem u Gospodina Isusa Krista.

U devetom poglavlju Ivana zabilježeno je iskustvo Isusa i njegovih učenika kada su prolazili pokraj prosjaka, slijepog od rođenja. To je navelo učenike da postave Isusu nekoliko složenih vjerskih pitanja o porijeklu i prijenosu nedostatka tog čovjeka. Učitelj je odgovorio čineći nešto vrlo jednostavno i vrlo iznenađujuće. Pljunuo je na zemlju i zamijesio malu mješavinu gline. Zatim je to nanio na čovjekove oči, upućujući ga da se opere u ribnjaku Siloe. Sve je to čovjek bez vida poslušno učinio i »vrati[o] se gledajući«, iznosi se u Svetim pismima. Koliko li je važan dokaz, u suprotnosti sa željama ili argumentima ili čak zlobom, u suprotstavljanju istini.

Pa, bojeći se da će to čudo iznova pridonijeti prijetnji koju je Isus već predstavljao njihovoj pretpostavljenoj ovlasti, Spasiteljevi neprijatelji suočili su se s čovjekom koji je nedavno progledao i rekli u ljutnji: »Mi znamo da je [Isus] grešnik.« Čovjek je trenutak slušao, a zatim rekao: »Je li grešnik… ja ne znam. [Ali j]edno [ja] znam: da sam bio slijep i da sad mogu vidjeti!«

Isus je dao prvo značenje tom razgovoru, govoreći svojim učenicima kako se to sve dogodilo »da bi se… očitovala Božja djela«. Sjetite se da se dva puta u toj priči Spasiteljev postupak nazvao »premazivanje« slijepčevih očiju, čin koji treba dovršiti pranjem. Taj opis »očit[ovanja] Božj[ih] djela« mogao bi možda sugerirati da se odvijala uredba.

Još jedna očita istina ovdje instrumenti su koje je Stvoritelj Neba i Zemlje i svega što je na njima upotrijebio kako bi pružio to čudo: slina i šaka zemlje! Ti malo vjerojatni sastojci izjavljuju da nas Bog može blagosloviti bilo kojom metodom koju odabere. Poput Naamana koji se odupire rijeci Jordan ili djece Izraelove koja odbijaju pogledati zmiju na štapu, kako li nam je lako odbaciti izvor našeg otkupljenja jer se sastojci i instrumenti čine posramljujuće jednostavnima.

Ali sjećamo se iz Mormonove knjige da su neke stvari i jasne i dragocjene te da je bilo prorečeno prije Isusova rođenja da »ne[će biti] na njem ljepote ni sjaja da bismo se [trebali] u nj zagleda[t]i, ni ljupkosti da bi nam se svidio«. Koliko je često Bog slao svoju veličanstvenu poruku preko novopozvane i vrlo tjeskobne predsjednice Potpornog društva ili neuka dječaka s farme u državi New York ili novog misionara ili bebe koja leži u jaslama.

Pa što onda ako odgovori na naše molitve dolaze na jednostavne ili zamršene načine? Jesmo li voljni ustrajati, nastaviti s nastojanjem da živimo Kristovo evanđelje bez obzira koliko je sline i gline potrebno? Možda nam nije uvijek jasno što se radi i zašto, a s vremena na vrijeme svi ćemo se osjećati pomalo poput jedne starije sestre koja je rekla: »Gospodine, kako bi bilo da pošalješ neprerušen blagoslov?«

Razmotrite dokaz o još jednoj istini, ova se odnosi na sveto svećeništvo. Dokumentirajući uspostavljanje Crkve poludnevnice, Lukin prvi stih glasi: »Jednom pozva k sebi Dvanaestoricu i dade im moć i vlast«, darove koji nisu dodijeljeni na temelju dojmljivih kvalifikacija niti određeni tradicijom ili pravom prvorodstva. Njih ne daruje škola božanstva ili teološki Vjeronauk. Oni se predaju samo polaganjem ruku onoga na koga su ovlaštene ruke bile položene u neprekinutom nizu unatrag do izvora sve božanske ovlasti, Gospodina Isusa Krista.

A u crkvi koja razumije dar milosrđa, ne bi li to bio još jedan čudesan dokaz istinitosti te Crkve, vidjeti kako ti blagoslovi i savezi idu našoj preminuloj rodbini, onoj našoj obitelji koja je otišla prije nas? Trebaju li oni biti kažnjeni zato što nisu imali pristup evanđelju ili zato što su rođeni u vrijeme ili na mjestu gdje im božanske uredbe i savezi nisu bili dostupni? Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana ima svete, posvećene domove Gospodnje u kojima se preko zastupnika vrši milosrdno, spasonosno djelo za te preminule svaki dan i noć, kao i pružanje mogućnosti štovanja i uredbi za žive. Koliko ja znam, taj određeni dokaz Božje istine, njegove univerzalne ljubavi za žive i mrtve, ne vidi se nigdje drugdje u svijetu – osim u jednoj crkvi koja pokazuje istinu u tom određenom pogledu: Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

Moj prvi susret sa stvarnim dokazom istine koji daje vid i život nije došao s glinom za pomazanje ili u ribnjaku Siloe. Ne, instrument istine po kojem je Gospodin donio moje izlječenje došao je kao stranice u knjizi, da, Mormonovoj knjizi: Još jednom svjedočanstvu o Isusu Kristu! Neki su nevjernici napadali i odbacivali tvrdnje o toj knjizi, gnjev se često podudarao s okrutnim kritikama onih koji su izliječenom čovjeku rekli da nikako nije mogao iskusiti ono što je znao da jest iskusio.

Dobacivano mi je da su sredstva po kojima je nastala ta knjiga nepraktična, nevjerojatna, posramljujuća, čak i nesveta. No, to je oštar govor bilo koga tko pretpostavlja da poznaje sredstva kojima je knjiga nastala, iako jedini opis dan o tim sredstvima jest taj da je prevedena »darom i moću Božjom«. To je to! To je sve. U svakom slučaju, utjecaj Mormonove knjige na moj život nije ništa manje čudesan nego što je to bila primjena sline i zemlje stavljenih na slijepčeve oči. To je za mene bila šipka sigurnosti za moju dušu, transcendentno i prodorno svjetlo objave, osvjetljenje puta kojim moram ići kada tamne magluštine dođu. A sigurno su došle, i sigurno će doći.

A s obzirom na pogled koji mi je dala o univerzalnoj ljubavi i otkupljujućoj milosti mojeg Spasitelja, iznosim vam svoje svjedočanstvo, ovdje opravdano kao što su roditelji novoblagoslovljenog čovjeka rekli da njihova sina treba čuti jer je »punoljetan«. Pa, i ja sam. On je bio dovoljno star da ga se shvati ozbiljno, natuknuli su. Pa, i ja sam. Još me dva mjeseca dijele od mojeg 85. rođendana. Bio sam na rubu smrti i natrag. Hodao sam s kraljevima i prorocima, s predsjednicima i apostolima. Najbolje od svega, ponekad sam bio preplavljen Svetim Duhom Božjim. Vjerujem da bi mojem svjedočanstvu ovdje trebalo posvetiti barem neku pažnju.

A sada, braćo i sestre, cijelom svojom dušom došao sam do uvjerenja da je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana istinska obnova novozavjetne crkve – i više od toga – jer nisam mogao zanijekati dokaze te obnove. Od onih prvih iskustava pretpostavljam da sam imao tisuću – deset tisuća? – raznih dokaza da je ono što sam danas govorio istinito. Stoga mi je drago pridružiti se sada svojem prijatelju koji se šćućurio na ulicama Jeruzalema gdje svojim oslabjelim glasom pjevam:

U ime Isusa Krista. Amen.