Jednostavnost u Kristu

Prije trideset i tri godine primio sam svoj poziv da služim kao misionar u misiji Utah Ogden. Naravno, budući da sam došao iz Europe, neke su mi mjesne tradicije u Uti poput »zelenog želea s mrkvom« i »pogrebnog krumpira« bile pomalo neobične!

Međutim, bio sam duboko impresioniran predanošću i učeništvom mnogih svetaca, samim brojem ljudi koji su prisustvovali crkvenim sastancima i opsegom potpuno funkcionalnih crkvenih programa. Kada je moja misija završila, htio sam se pobrinuti da radost koju sam osjećao te duhovna snaga i zrelost koje sam promatrao također budu dostupne za moju buduću obitelj. Bio sam odlučan vratiti se brzo kako bih živio svoj život u »sjenama vječnih brežuljaka«.

Međutim, Gospodin je imao drugačije planove. Tijekom svoje prve nedjelje kod kuće, moj me mudri biskup pozvao da služim kao predsjednik Mladića u našem odjelu. Služeći toj predivnoj skupini mladića, brzo sam naučio da radost koja dolazi iz toga što smo Kristovi učenici vrlo malo ima veze s veličinom crkvenih sastanaka ili opsegom programa.

Stoga, kada sam se oženio svojom prekrasnom suprugom Margret, radosno smo odlučili ostati u Europi i podizati svoju obitelj u našoj domovini Njemačkoj. Zajedno smo svjedočili onome što je predsjednik Russell M. Nelson podučio prije mnogo godina: »Radost koju osjećamo gotovo i nema veze s okolnostima naših života, [ali ima sa] svime na što se u svojim životima usredotočimo«. Kad usredotočimo svoj život na Krista i njegovu evanđeosku poruku, možemo iskusiti pune blagoslove učeništva gdje god živimo.

Međutim, u svijetu koji je sve više svjetovan, složen i zbunjujuć, s različitim i često oprečnim porukama i zahtjevima, kako možemo izbjeći da naše oči postanu zaslijepljene, a naša srca otvrdnu te ostati usredotočeni na ono »jasno[] i dragocjeno[]« u evanđelju Isusa Krista? Tijekom razdoblja zbunjenosti, apostol Pavao dao je veliki savjet svetcima u Korintu podsjećajući ih da se usredotoče na »Kristu dužn[u] iskrenost[]«.

Kristov nauk i zakon evanđelja toliko su jednostavni da ih čak i mala djeca mogu razumjeti. Možemo pristupiti otkupljujućoj moći Isusa Krista i primiti sve duhovne blagoslove koje je naš Nebeski Otac pripremio za nas oživotvorujući vjeru u Isusa Krista, kajući se, primajući krštenje, primajući posvećenje kroz dar Duha Svetoga i ustrajući do svršetka. Predsjednik Nelson opisao je to putovanje tako predivno kao »put saveza« i proces postajanja »pobožni[m] učenik[om] Isusa Krista«.

Ako je ta poruka tako jednostavna, zašto se često čini tako izazovnim živjeti Kristov zakon i slijediti njegov primjer? Može biti da pogrešno tumačimo jednostavnost kao nešto što je lako postići bez napora ili marljivosti. Slijeđenje Krista zahtijeva stalno nastojanje i neprestano mijenjanje. Trebamo »odloži[ti] naravnoga čovjeka… i posta[ti] poput [maloga] djeteta«. To uključuje stavljanje našega »uzda[nja]… u Jahvu« i otpuštanje složenosti, baš kao što to čine mala djeca. Primjenjivanje Kristova nauka na pojednostavljen i usredotočen način pomoći će nam pronaći radost u našem svakodnevnom životu, dati vodstvo u našim pozivima, odgovoriti na neka od najsloženijih životnih pitanja i pružiti snagu za suočavanje s našim najvećim izazovima.

No kako možemo praktično primijeniti tu jednostavnost u našem cjeloživotnom putovanju kao Kristovi učenici? Predsjednik Nelson podsjetio nas je da se usredotočimo na »čist[u] istin[u], čisti nauk i čist[u] objav[u]« dok nastojimo slijediti Spasitelja. Redovito postavljanje pitanja »Što bi Gospodin Isus Krist htio da učinim?« otkriva duboko usmjerenje. Slijeđenje njegova primjera pruža siguran put kroz nesigurnost te brižnu, vodeću ruku za koju se možemo držati iz dana u dan. On je Knez mironosni i Dobri pastir. On je naš Tješitelj i Izbavitelj. On je naša Stijena i Zaklon. On je Prijatelj – vaš prijatelj i moj prijatelj! On nas sve poziva da volimo Boga, obdržavamo njegove zapovijedi i volimo svoje bližnje.

Kada biramo slijediti njegov primjer i ići naprijed s vjerom u Krista, prihvatiti moć njegova Pomirenja i sjećati se svojih saveza, ljubav ispunjava naša srca, nada i iscjeljenje podižu naš duh, a gorčina i tuga zamijenjene su zahvalnošću te strpljenjem da čekamo obećane blagoslove. Ponekad ćemo se možda trebati udaljiti od nezdrave situacije ili potražiti profesionalnu pomoć. No u svakom slučaju, primjenjivanje jednostavnih evanđeoskih načela pomoći će nam kretati se kroz životne izazove na Gospodinov način.

Ponekad podcjenjujemo snagu koju primamo iz jednostavnih djela poput molitve, posta, proučavanja Svetih pisama, svakodnevnog pokajanja, tjednog blagovanja sakramenta i redovitog štovanja u domu Gospodnjem. No kada prepoznamo da ne trebamo učiniti »i teže« i usredotočimo se na primjenjivanje čistog i jednostavnog nauka, počinjemo uviđati kako evanđelje »djeluje predivno« za nas, čak i u najizazovnijim okolnostima. Pronalazimo snagu i »pouzdanj[e] pred Bogom«, čak i kada osjećamo bol. Starješina M. Russell Ballard podsjetio nas je mnogo puta: »U toj jednostavnosti pronaći će[mo] mir, radost i sreću.«

Primjena jednostavnosti koja je u Kristu čini da dajemo prioritet ljudima ispred procesa i vječnim odnosima ispred kratkoročnog ponašanja. Usredotočujemo se na »ono što je najvažnije« u Božjem djelu spasenja i uzvišenja umjesto da nas zaokupi upravljanje našim posluživanjem. Oslobađamo se dati prednost stvarima koje možemo činiti umjesto da nas opterećuju stvari koje ne možemo činiti. Gospodin nas je podsjetio: »Stoga, ne budite umorni od dobročinstava, jer polažete temelj velikog djela. A iz malenog proizlazi ono što je veliko.« Kako snažno ohrabrenje da djelujemo u jednostavnosti i poniznosti, kakve god bile naše okolnosti.

Moja baka Marta Cziesla bila je divan primjer činjenja »mal[oga] i jednostavn[oga]« kako bi se ostvarile velike stvari. S ljubavlju smo je zvali Oma Cziesla. Oma je primila evanđelje u malom selu Selbongenu u istočnoj Pruskoj, zajedno s mojom prabakom, 30. svibnja 1926.

Marta Cziesla (desno) na dan svojeg krštenja.

Voljela je Gospodina i njegovo evanđelje te je bila odlučna obdržavati saveze koje je sklopila. Godine 1930. udala se za mojeg djeda koji nije bio član Crkve. U tom je trenutku Omi postalo nemoguće prisustvovati crkvenim sastancima jer je farma mojeg djeda bila daleko od najbliže kongregacije. Ali usredotočila se na to što može učiniti. Oma se nastavila moliti, čitati Sveta pisma i pjevati pjesme Siona.

Neki su ljudi možda mislili da više nije aktivna u svojoj vjeri, no to je bilo daleko od istine. Kada su moja teta i moj otac bili rođeni, bez svećeništva u domu i bez crkvenih sastanaka ili pristupa uredbama u blizini, ona je ponovno učinila što je mogla i usredotočila se na podučavanje svoje djece »da se mole, i da hode uspravno pred Gospodom«. Čitala im je iz Svetih pisama, pjevala s njima pjesme Siona i naravno, molila se s njima – svaki dan. Sto posto crkveno iskustvo usredotočeno na dom.

Godine 1945. moj je djed služio u ratu daleko od doma. Kada su se neprijatelji približili njihovoj farmi, Oma je odvela svoje dvoje male djece i napustila njihovu voljenu farmu kako bi potražila utočište na sigurnijem mjestu. Nakon teškog putovanja opasnog po život, konačno su pronašli utočište u svibnju 1945. u sjevernoj Njemačkoj. Ništa im nije bilo ostalo osim odjeće na njima. No Oma je nastavila s onim što je mogla učiniti: molila se sa svojom djecom – svaki dan. Pjevala im je pjesme Siona koje je znala napamet – svaki dan.

Život je bio izuzetno težak i dugi niz godina bio je usredotočen samo na osiguravanje hrane na stolu. Ali 1955. moj je otac, tada 17-godišnjak, išao u trgovačku školu u gradu Rendsburgu. Prošao je pored zgrade i s vanjske strane vidio mali znak na kojem je pisalo »Kirche Jesu Christi der Heiligen der Letzten Tage« – »Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana«. Pomislio je: »To je zanimljivo; ovo je majčina crkva.« Stoga je, kad je došao kući, rekao Omi da je pronašao njezinu crkvu.

Možete zamisliti kako se osjećala nakon gotovo 25 godina bez kontakta s Crkvom. Bila je odlučna otići tamo naredne nedjelje i uvjerila je mojeg oca da pođe s njom. Rendsburg je bio udaljen više od 30 kilometara od malog sela u kojem su živjeli. No to ne bi spriječilo Omu da dođe u crkvu. Sljedeće je nedjelje sjela na bicikl zajedno s mojim ocem i odvezla se u crkvu.

Kada je sakramentalni sastanak počeo, moj je otac sjeo u posljednji red, nadajući se da će uskoro biti gotov. To je bila Omina crkva, ne njegova. Ono što je vidio nije bilo vrlo ohrabrujuće: samo nekoliko starijih žena koje su bile prisutne i dva mlada misionara koji su zapravo vodili sve na sastanku. No onda su počeli pjevati i pjevali su pjesme Siona koje je moj otac slušao od malih nogu: »Dođite sveci«, »O moj Oče«, »Čovjeku slava«. Slušanje toga malog stada kako pjeva pjesme Siona koje je poznavao od djetinjstva probolo je njegovo srce i odmah je i bez sumnje znao da je Crkva istinita.

Prvi sakramentalni sastanak kojem je moja baka prisustvovala nakon 25 godina bio je sastanak na kojem je moj otac primio osobnu potvrdu o istinitosti obnovljenog evanđelja Isusa Krista. Bio je kršten tri tjedna kasnije, 25. rujna 1955., zajedno s mojim djedom i mojom tetom.

Prošlo je više od 70 godina od toga malenoga sakramentalnog sastanka u Rendsburgu. Često razmišljam o Omi, kako se osjećala u tim usamljenim noćima, čineći male i jednostavne stvari koje je mogla činiti, poput molitve, čitanja i pjevanja. Dok stojim ovdje danas na Općem saboru i govorim o svojoj Omi, njezina odlučnost da obdržava svoje saveze i uzda se u Gospodina unatoč njezinim mukama ispunjava moje srce poniznošću i zahvalnošću – ne samo za nju, već i za tolike mnoge od naših predivnih svetaca diljem svijeta koji se usredotočuju na jednostavnost u Kristu u svojim izazovnim okolnostima, možda videći malo promjena sada, ali vjerujući da će se velike stvari dogoditi jednoga dana u budućnosti.

Naučio sam kroz vlastito iskustvo da nas male i jednostavne stvari evanđelja i vjerna usredotočenost na Krista vode istinskoj radosti, donose moćna čuda i daju nam pouzdanje da će se svi obećani blagoslovi ostvariti. To vrijedi za vas kao što vrijedi i za mene. Riječima starješine Jeffreyja R. Hollanda: »Neki blagoslovi dolaze brzo, neki kasno, a neki ne dolaze do života na nebu; no za one koji prihvate evanđelje Isusa Krista, oni dolaze.« O tome također svjedočim u ime Isusa Krista. Amen.