Ne ostavljajte milost svoju

Jedan učitelj jednom je podučio da kit – iako velik – ne može progutati čovjeka jer kitovi imaju mala grla. Djevojka se usprotivila: »Ali Jonu je progutao kit.« Učitelj je odgovorio: »To je nemoguće.« Još uvijek neuvjerena, djevojka je rekla: »Pa, kad dođem u raj, pitat ću ga.« Učitelj se podsmjehnuo: »Što ako je Jona bio grešnik i nije otišao u Nebo?« Djevojka je odgovorila: »Onda ga vi možete pitati.«

Smijemo se, no ne smijemo propustiti moć koju Jonina priča nudi svakom »poniz[nom] tražitelj[u] sreće«, posebice onima koji se muče.

Bog je zapovjedio Joni da »id[e] u Ninivu« naviještati pokajanje. Ali Niniva je bila brutalan neprijatelj drevnog Izraela – pa je Jona odmah krenuo u točno suprotnom smjeru, brodom, u Taršiš. Dok je plovio udaljavajući se od svojeg poziva, razvila se brodolomna oluja. Siguran da je uzrok njegov neposluh, Jona dobrovoljno pristaje da bude bačen u more. To smiri pobješnjelo more, što spašava njegove drugove na brodu.

Čudesno, Jona je pobjegao od smrti kada ga je progutala »velika riba« koju je Gospodin »pripremio«. Ali on je čamio na tom nevjerojatno mračnom i smrdljivom mjestu tri dana dok ga konačno nije izbljuvala na suho tlo. Zatim je prihvatio svoj poziv u Ninivu. Ipak, kada se grad pokajao i bio pošteđen uništenja, Jona je zamjerio milosrđe koje je bilo iskazano njegovim neprijateljima. Bog strpljivo podučava Jonu da on voli i nastoji spasiti svu svoju djecu.

Spotičući se više puta u svojim dužnostima, Jona je pružio jasno svjedočanstvo da su u smrtnosti »svi… pali«. Ne govorimo često o svjedočanstvu o Padu. No imati doktrinarno razumijevanje i duhovno svjedočanstvo o tome zašto se svatko od nas muči s moralnim, fizičkim i situacijskim izazovima veliki je blagoslov. Ovdje na zemlji raste ružan korov, čak se i jake kosti lome i svi su »lišeni… Božje slave«. No ovo smrtno stanje – rezultat odluka koje su donijeli Adam i Eva – ključno je upravo zbog razloga našega postojanja: »da bi[smo] radost imali«! Kao što su naši praroditelji naučili, samo kušajući gorčinu i osjećajući bol palog svijeta mogli bismo uopće zamisliti istinsku sreću, a kamoli uživati u njoj.

Svjedočanstvo o Padu ne opravdava grijeh ili nemaran pristup u životnim dužnostima, koje uvijek zahtijevaju marljivost, krepost i odgovornost. No trebalo bi ublažiti naše frustracije kada stvari jednostavno krenu po zlu ili vidimo moralni neuspjeh kod člana obitelji, prijatelja ili vođe. Prečesto nas takve stvari tjeraju da se koprcamo u prijepornoj kritici ili zamjeranjima koja oduzimaju našu vjeru. No čvrsto svjedočanstvo o Padu može nam pomoći da budemo više poput Boga kako ga je opisao Jona, to jest, »milosrd[noga], spor[oga] na gnjev i bogat[og] milosrđem« prema svima – uključujući i nas same – u našem neizbježno nesavršenom stanju.

Čak i veća od očitovanja učinaka Pada, Jonina priča snažno nas usmjerava prema onomu koji nas može izbaviti od tih učinaka. Jonina samopožrtvovnost da spasi svoje drugove s broda doista je kristolika. I tri puta kada je Isus pritisnut da da čudesan znak svoje božanstvenosti, on je zagrmio da »se neće dati drugi znak osim znaka – Jone«, izjavljujući da će poput Jone koji je »bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.« Kao simbol Spasiteljeve žrtvene smrti i slavnog Uskrsnuća, Jona može imati mana. No to je također ono što čini njegovo osobno svjedočanstvo o Isusu Kristu i predanost njemu, ponuđene u trbuhu kita, tako dirljivima i nadahnjujućima.

Jonin vapaj jest vapaj dobrog čovjeka u krizi, uglavnom onoj koju je sam načinio. Za svetca, kada je katastrofa uzrokovana žalosnom navikom, komentarom ili odlukom, unatoč mnogim drugim dobrim namjerama i iskrenim nastojanjima pravednosti, to može biti posebno razarajuće i ostaviti osjećaj napuštenosti. No bez obzira na uzrok ili stupanj katastrofe s kojom se suočavamo, uvijek postoji suho tlo za nadu, iscjeljenje i sreću. Poslušajte Jonu:

»Iz nevolje svoje zavapih Jahvi… iz utrobe Podzemlja zazvah. (…)

Ti me baci moru u dubine, i voda me opteče. (…)

[I] pomislih: odbačen sam ispred očiju tvojih. Al’ ipak oči upirem svetom Hramu tvojem.

Vode me do grla okružiše, bezdan me opkoli. Trave mi glavu omotaše.

Siđoh do korijena planina. … Al’ ti iz jame izvadi život moj. (…)

Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja… vinula prema svetom Hramu tvojemu.

Oni koji štuju isprazna ništavila milost svoju ostavljaju.

A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom žrtvu prinijeti. Što se zavjetovah, ispunit ću. Spasenje je od Gospoda.«

Iako je to bilo prije mnogo godina, mogu vam točno reći gdje sam sjedio i što sam točno osjećao, kada sam, duboko u utrobi osobnog Podzemlja, otkrio ovaj stih. Za svakoga danas koji se osjeća kao ja tada – da ste odbačeni, da tonete u najdubljim vodama, s morskim travama omotanim oko vaše glave i oceanskim planinama koje se ruše svuda oko vas – moja je molba, nadahnuta Jonom: ne ostavljajte milost svoju. Imate neposredan pristup božanskoj pomoći i iscjeljenju unatoč svojim ljudskim manama. Ovo milosrđe koje izaziva strahopoštovanje dolazi u Isusu Kristu i kroz njega. Budući da vas on savršeno poznaje i voli, nudi vam ga kao vaše »vlastit[o]«, što znači da vam savršeno odgovara, osmišljeno da ublaži vaše pojedinačne agonije i iscijeli vaše posebne boli. Zato, zaboga i za vas, ne okrećite leđa tome. Prihvatite to. Započnite odbijanjem slušanja »isprazn[ih] ništavila« neprijatelja koji bi vas iskušavali da pomislite kako se olakšanje pronalazi u otplovljivanju od vaših duhovnih odgovornosti. Umjesto toga, slijedite vodstvo raskajanog Jone. Vapite k Bogu. Okrenite se prema hramu. Držite se svojih saveza. Služite Gospodinu, njegovoj Crkvi i drugima sa žrtvom i zahvaljivanjem.

Činjenje toga donosi viziju Božje posebne savezne ljubavi za vas – ono što hebrejska Biblija naziva hesed. Vidjet ćete i osjetiti moć Božjega odanoga, neumornoga, neiscrpnoga i »nježnog milosrđa« koje vas može učiniti »moćnima… ka… izbavljenj[u]« od bilo kojeg grijeha ili bilo kakvog zastoja. Rana i snažna tjeskoba može pomutiti tu viziju isprve. No dok nastavljate »ispun[javati] svaki svoj zavjet«, takvo će viđenje sjati sve jače i sjajnije u vašoj duši. A s tim viđenjem nećete samo pronaći nadu i iscjeljenje, već ćete, začuđujuće, pronaći radost, čak i usred svoje kušnje. Predsjednik Russell M. Nelson nas je tako dobro podučio: »Kad usredotočimo svoje živote na Božji naum spasenja i Isusa Krista i njegovo evanđelje… možemo osjetiti radost bez obzira što se događa – ili ne događa – u našim životima. Radost dolazi od i zbog njega«.

Bilo da se suočavamo s dubokom katastrofom poput Jone ili svakodnevnim izazovima našega nesavršenog svijeta, poziv je isti: ne ostavljajte milost svoju. Pogledajte znak Jone, živućeg Krista, onoga koji je ustao iz svoga trodnevnog groba pobijedivši sve – za vas. Okrenite se k njemu. Vjerujte u njega. Služite mu. Smiješite se. Jer se u njemu, i samo njemu, nalazi potpuno i sretno iscjeljenje od Pada koje svi tako hitno trebamo i ponizno tražimo. Svjedočim da je to istina. U sveto ime Isusa Krista. Amen.