Vjerovanje u Gospodinov »univerzalno uključiv« put saveza

Prijateljica i ja zajedno smo objedovali početkom prošle godine. Nedugo prije našeg sastanka, svatko od nas poduzeo je korake kako bismo slijedili poziv predsjednika Nelsona da učimo o »sve[mu] što je Gospod obećao da će učiniti za savezni Izrael«, promislimo o tim obećanjima, a zatim raspravimo o »njima sa svojom obitelji i prijateljima«. Naša su srca bila dirnuta dok smo se zajedno divili Gospodinovim obećanjima. Povjerila se da je, dok nije proučila za sebe, »htjela vrištati« kad bi čula izraz »put saveza« u crkvenim govorima i lekcijama. Riječi nisu imale puno smisla. Tada se, s naporom i usredotočenošću, frustracija istopila dok su razumijevanje i radost rasli na njezinu mjestu.

Naše vlastito proučavanje saveznog Izraela (ime koje može biti pročitano sa značenjem »neka Bog prevlada«) može nas podučiti da se Gospodinova obećanja ukorijenjuju usred – ne u odsutnosti – svakodnevnih briga i nedoumica. Kao i svi, Abram i Saraja (koji postaju Abraham i Sara), njihov sin Izak i njegova žena Rebeka, i njihov unuk Jakov (koji postaje Izrael) i njegova obitelj svi su morali steći prebivališta, hranu, vodu, obitelj, naciju, mir i identitet i tada i za buduće ljude. Mi znamo taj osjećaj.

Ali Gospodin im daje odvažno rješenje: nemojte ih tražiti na uobičajen, ljudski način, pokušavajući grozničavo osigurati ih za sebe. Umjesto toga, Bog kaže, povežite prvo sa mnom, djelujte prema riječima koje ću vam dati, a zatim ću vas povezati s onima oko vas, pokazati vam, skrbiti za vas, štititi vas, dati vam potomstvo i imenovati vas.

Ova razmjena s Bogom mogla bi se isprva činiti neugodnom jer se kosi s prirodnim instinktima. Naš instinkt kaže: mi primamo kada stavimo primanje na prvo mjesto, zar ne? Umjesto toga, Gospodin nas poziva da prigrlimo neku napetost: olakšamo naše grozničavo prigrljivanje sigurnosti sada kako bismo osigurali određenu budućnost. To je ono što Mojsije podučava Izraelce dok ga Gospodin koristi kako bi ponovno stvorio Izraelov savezni identitet nakon više od četiri stoljeća egipatskog ropstva: »Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom… da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.«

Čujemo kako Isusa ponavlja tu istu istinu na početku svojeg službeništva. Tamo gdje je 40-godišnje putovanje Izraela divljinom obnovilo njegovu svijest o savezu, Isusov produženi post u diviljini vidi kako je njegov božanski identitet saveza doveden u pitanje: »Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju, ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‛Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.’ Isus odvrati: ‛Pisano je: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.«’« Riječi saveznog življenja toliko su duboko u Isusu i on ih nastanjuje tako potpuno da one oblikuju njegov prirodan odgovor u trenutku kada su njegov identitet i predanost savezu napadnuti.

Nedugo nakon toga Isus podupire ovo naučavanje: »Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! (…) Jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!«

S tim na umu, bolje razumijemo jedan od posljednjih izazova predsjednika Nelsona: »Sada je vrijeme da učinimo svoje učeništvo svojim najvećim prioritetom. (…) Nije niti prerano niti prekasno da postanete pobožni učenik Isusa Krista.« Doista, kao što nas je predsjednik Nelson ohrabrio: »Put saveza otvoren je svima. Molimo svakoga da hoda tim putem s nama. Nijedan drugi posao nije tako univerzalno uključiv.«