»Kako se mogu žaliti?«, Lijahona, siječanj 2026.
Prikazi vjere
Kako se mogu žaliti?
Naša četiri poteza kao izbjegličke obitelji pokazala su se kao titanski test. Ali držimo se željezne šipke sa sigurnošću da nas Gospodin pokreće prema boljoj budućnosti.
U jesen 2019. stigla sam u Španjolsku sa svojom djecom, osmogodišnjim Aaronom i 17-godišnjim Jorgeom, koji ima autizam. Samo sa svojim snovima upakiranim u kovčeg, držala sam se Boga i potpuno mu vjerovala.
Milosrdna nam je Samarijanka poželjela dobrodošlicu u svoj dom, gdje smo ostali dva tjedna. Ali ukloniti Jorgea iz njegove poznate okoline nije bilo lako. Zbog svojeg stanja on slijedi stroge rutine. Prvih nekoliko noći lupao bi po zidovima, a ja bih brzo ustala da ga spriječim da probudi druge. Kleknula bih pored njega i pomolila se, sjećajući se Izaije 41:10: »Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.«
Tijekom našega drugog vikenda u Španjolskoj, stigli smo u crkvu baš kada je sakramentalni sastanak završavao. Prišla sam djevojci koja je bila s djecom iz Male škole i objasnila sam da sam članica Crkve, ali ne poznajem nikoga. Upoznala nas je s nekoliko drugih članova.
Sutradan nas je gradsko vijeće Zaragoze prihvatilo kao izbjeglice i odvelo u stan bez vode i struje. Biskupstvo, Potporno društvo i zbor starješina iz odjela koji smo pohađali priskočili su nam u pomoć s dekama, hranom koju nije trebalo grijati, zimskom odjećom i drugim potrepštinama.
Moja su djeca krenula u školu, a ja sam krenula na tečaj obuke. Vrijeme obroka bilo je izazov za Jorgea, koji je navikao jesti u podne. Njegov me je učitelj obavijestio da će on, bez obzira tko podučava, kada sat otkuca podne, izvaditi svoju hranu i početi jesti.
»I ja ću postiti«
Naše četiri selidbe pokazale su se kao titanski test. Molila sam se da ostanem snažna, ali često sam se našla kako plačem sama. Tjednima sam spavala samo dva ili tri sata na noć. Nakon nekoliko dana traženja posla, bila sam blagoslovljena što sam pronašla posao brinući se za mladu ženu s neizlječivim rakom mozga. Nakon svake radne smjene išla bih po svoju djecu, pomagala im u učenju, a zatim sam odrađivala domaću zadaću za obuku.
Brinula sam se za tu divnu mladu ženu godinu dana, sve dok nije preminula u dobi od 48 godina, ostavivši iza sebe dvoje male djece. Njezina me situacija potaknula da se upitam: »Kako se mogu žaliti?« Skrb o njoj pobrinula se za naše potrebe i ispunila moju dušu zahvalnošću za mojega Nebeskog Oca.
Svaki dan kod kuće čitali smo Sveta pisma, molili se i uspostavljali rutine kako bismo Jorgeu pružili sigurnost. Početkom 2024. započeli smo pripreme za odlazak u hram Madrid Španjolska. Kako bismo se približili Nebeskom Ocu, osjetila sam da trebamo postiti kao obitelj. Aaron je pristao, a sljedećeg jutra Jorge mi je rekao: »Mama, danas ću i ja postiti.« Bio je to trenutak neopisive radosti.
»Kako bismo se približili Nebeskom Ocu kada smo započeli pripreme za odlazak u hram Madrid Španjolska, osjetila sam da trebamo postiti kao obitelj«, kaže Yesmin. »Jorge mi je rekao: ‛Mama, danas ću i ja postiti.’ Bio je to trenutak neopisive radosti.«
Od našeg posjeta hramu, Jorge se značajno poboljšao. Fleksibilniji je sa svojim rasporedom. Subotom on priprema svoju odjeću kako bi bio spreman poslužiti sakrament nedjeljom. Također je postigao veliki napredak akademski.
Danas se skrbimo za sebe, uz podršku brižnoga Nebeskog Oca. Isus Krist uzdigao nas je iz pepela (vidi Izaija 61:3). Plaćajući svoju desetinu, primili smo obilne blagoslove. Držimo se željezne šipke (vidi 1 Nefi 8:24, 30; 11:25; 15:23) sa sigurnošću da se krećemo prema boljoj budućnosti.