»Ja slijedit ću korak tvoj«, Lijahona, siječanj 2026.
Svetci u svakoj zemlji
Ja slijedit ću korak tvoj
Napustila je svoj dom, prešla ocean kako bi propovijedala obnovljeno evanđelje, i umrla je s 26 godina, odana svojim savezima.
Emma Purcell (prvi red) i drugi misionari u Samoanskoj misiji, listopad 1902.
Dana 5. svibnja 1901., sedamnaestogodišnja Emma Purcell prihvatila je poziv za misiju na Samou. »Uvjeravam vas, svaki moj trud bit će kako bi se unaprijedilo djelo Gospodnje«, napisala je u pismu predsjedniku Lorenzu Snowu. Nadalje se obvezala: »Uvijek ću uživati u obrani načela evanđelja, kada se god i gdje se god ukaže prilika.«
Dok se pripremala za služenje, Emma je jedva znala što očekivati. Bila je jedinstvena među svojim sudrugovima misionarima. Crkva je tek tri godine prije toga počela pozivati neudane žene kao cjelodnevne misionarke. I do sada, ona je bila najmlađa pozvana.
Također će biti prva Samoanka koja će služiti cjelodnevnu misiju. Iako je živjela u Salt Lake Cityju, bila je rođena je u Malaeli, selu na istočnom vršku samoanskog otoka Upolu. U dobi od 12 godina napustila je svoj dom i obitelj kako bi pohađala školu u Uti, udaljenoj 8.047 km.
Pomisao na povratak na Samou nakon pet godina sigurno je bila i uzbudljiva i uznemirujuća za Emmu. Kako bi se duhovno pripremila, primila je svoje podarivanje u hramu Salt Lake. Poput misionara danas, sklopila je svete saveze s Bogom te su joj bili obećani blagoslovi kroz njezinu vjernost.
I, kao što njezina priča pokazuje, činila je najbolje što je mogla kako bi obdržavala te saveze dok je služila Gospodinu.
Od Upolua do Ute – i natrag
Emma je bila rođena 26. lipnja 1883., sedmo dijete Viliamua i Matafue Purcell. Njezina obitelj bila je jedna od nekoliko euronezijskih (dijelom europskih, dijelom polinezijskih) obitelji u Malaeli i oko Malaele. Majka joj je bila s otoka Savai’i, sjeverozapadno od Upolua. Njezin otac bio je sin Engleza koji je došao na Samou oko 1834., oženio samoanku i nastanio se u Malaeli.
Emma je vjerojatno prvi put saznala za obnovljeno evanđelje dok je živjela s Johnom i Nanave Rosenquist, parom svetaca posljednjih dana koji se prema njoj odnosio kao prema posvojenoj kćeri. Bila je krštena u dobi od 12 godina, 3. studenog 1895. Misionar koji je prisustvovao službi svjedočio je o snažnom duhu koji se osjećao na krštenju.
Nekoliko mjeseci kasnije, John W. Beck, predsjednik Samoanske misije, primio je odobrenje Prvog predsjedništva da pošalje Emmu i drugu samoansku djecu u Utu na školovanje. Krenula je iz Apije, glavne luke Upolua, s predsjednikom Beckom i drugim misionarima 23. travnja 1896. Iako su njezini biološki roditelji pristali na njezin odlazak, bili su u suzama dok su se opraštali.
Emmi je trebalo gotovo tri tjedna da doputuje parobrodom i željeznicom do Salt Lake Cityja. Grad je bio daleko veći od njezina sela na Upoluu, i sigurno se osjećala preplavljena prometnim ulicama i nepoznatim zvukovima. U to je vrijeme Utah imala relativno malo stanovnika iz Polinezije. Većinu dana ne bi vidjela nikoga tko bi izgledao poput nje.
Emma je u Utahu živjela u trinaestom odjelu Salt Lake Cityja, dobro se obrazovala u školama u vlasništvu Crkve i ostala u kontaktu s misionarima povratnicima iz Samoanske misije. Rano je njezin biskup prepoznao njezin potencijal i savjetovao joj da se pripremi služiti misiju u svojoj domovini.
Emma je primila njegove riječi k srcu, a kada je poziv stigao početkom 1901., bila je spremna.
Služenje u Malaeli
Emma se vratila na Upolu 25. srpnja 1901., sretna što ju je otac čekao u luci. Tijekom svoje odsutnosti, Emma je izgubila sposobnost govoriti samoanski. No kada je bila pozvana izreći završnu molitvu na sastanku, Duh ju je nadahnuo i ona ju je prinijela na svojem materinjem jeziku.
Emma je bila zadužena služiti u Malaeli, svojem rodnom gradu, gdje je Crkva upravljala školom od 1896. godine. Preuzela je brigu o podučavanju studentica. Također je vodila Udrugu za uzajamno poboljšanje mladih dama ogranka Malaela. Nedjeljom i tijekom tjedna propovijedala bi i podučavala zajedno s drugim misionarima.
U početku su se neki članovi Emmine obitelji na otoku protivili njezinu radu i pozivali su je da napusti Crkvu. Međutim, prema predsjedniku misije Williamu G. Searsu, »ona je branila svoj put« i odlučila je obdržavati svoje saveze, unatoč protivljenju.
Također je uvijek bila u korak s drugim misionarima. Jednom su, iz šale, dvojica starješina zamijenili za doručkom njezinu prirodnu vodu kokosa običnom vodom. Šala je »razočarala« Emmu, ali ona je vratila starješinama poslužujući im kokos prekriven solju umjesto šećerom.
Šalu na stranu, misionari su imali neizmjerno poštovanje prema »sestri Purcell«. Jedan je misionar primijetio da je bila »puna duha svoje službe i poziva«. Drugi je starješina pisao sa zahvalnošću o njezinoj ljubaznosti. Jednom je Emma ostavila banane duž staze tako da su on i njegov suradnik imali nešto za jesti tijekom putovanja.
Zapisi pokazuju da je propovijedala o svećeničkoj ovlasti, Mormonovoj knjizi i drugim evanđeoskim temama. Nakon što je čuo Emmu kako propovijeda o životu i poslanju Josepha Smitha, jedan je misionar napisao: »Jako sam uživao u njezinim primjedbama, i bilo mi je žao kad je prestala govoriti.«
Nažalost, Emma se zarazila elefantijazom kasno na svojoj misiji i bila je ranije razriješena. Kada su žene i djevojke u školi saznale da se vraća u Utu, plakale su. Ogranak Malaela održao je oproštajni sastanak za nju, dajući joj posljednju priliku da propovijeda. »Govorila je prilično snažno«, navodi zapisnik sa sastanka, »i sve poticala da budu odani evanđelju«.
Baština predanosti
Emma je ostala odana evanđelju – i svojim savezima – ostatak svojeg života. U Uti je nastavila svoje obrazovanje, sudjelovala u državnoj polinezijskoj zajednici i bila savjetnica na prvoj pjesmarici svetaca posljednjih dana na samoanskom jeziku. U jednom je trenutku također upoznala havajskog svetca Henryja Kahalemanua. Vjenčali su se u hramu Salt Lake 31. siječnja 1907.
Tri godine kasnije Emma je preminula u dobi od 26 godina i pokopana je u Iosepi, naselju polinezijskih svetaca 97 km zapadno od Salt Lake Cityja. Iako je njezin život bio kratak, njezina predanost obnovljenom evanđelju Isusa Krista ostaje snažan primjer za svetce diljem svijeta, posebice djevojke koje se odazivaju pozivu na služenje danas.