Vjernost i proroci – prošli i sadašnji

Naravno, Sotona je uvijek nastojao umanjiti povjerenje u proroke i apostole. Naposljetku, tijekom povijesti oni su bili glavni svjedoci imena Isusa Krista cijelom svijetu (vidi Nauk i savezi 107:23).

U naše vrijeme neprijatelj nastoji spriječiti ono što je predsjednik Russell M. Nelson nazvao »najvažnij[om] stvar[i] koja se događa na Zemlji danas«, sabiranje Izraela, koje mora prethoditi Drugom dolasku Isusa Krista. Proroci i apostoli obnašaju ključeve ovog sabiranja. Stoga su uvijek suočeni s oprečnošću.

Bilo u drevna vremena ili u posljednjim danima, Sotona je čak pronašao načine da obmane neku od Božje vlastite djece saveza da se bore protiv apostola Jaganjčevih, prošlih i sadašnjih (vidi 1 Nefi 11:34–36).

Evo pet načela koja nam mogu pomoći izbjeći upadanje u tu zamku.

Vjera u Gospodina Isusa Krista

Prvo od ovih načela također je prvo načelo evanđelja: vjera u Gospodina Isusa Krista i njegovo Pomirenje.

Vjera je usmjerena. Predsjednik Jeffrey R. Holland, vršitelj dužnosti predsjednika Zbora dvanaestorice apostola, podučio je da vjera uvijek ukazuje na budućnost.

Kako naša vjera u Krista i povjerenje u Boga rastu, mi »iščekuje[mo] s okom vjere, i vidi[mo]« kako su njihova obećanja ispunjena (vidi Alma 5:15; vidi i Mosija 18:21; Alma 32:40). Na proslavi »Budite jedno« kojom se obilježila 40. godišnjica objave o svećeništvu 1978. godine, predsjednik Dallin H. Oaks, prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu, pozvao je sve da »gledaju naprijed u jedinstvu naše vjere i s povjerenjem u Gospodinovo obećanje [vidi 2 Nefi 26:33]«.

Taj fokus naprijed pokreće nas prema ispunjenju obećanja predsjednika Nelsona tijekom toga istog događaja o »savršenom miru i skladu« i danu kada će se, kao što je predsjednik Henry B. Eyring, drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu, podučio, »Gospodin Jahve vratiti živjeti s onima koji su postali njegov narod i naći će ih ujedinjene, jednoga srca, sjedinjene s njim i s našim Nebeskim Ocem«.

Suprotno tome, Sotona nastoji otvrdnuti Božju djecu tako da zaglave u fokusu unatrag, zadržavajući se na prošlim okolnostima, izjavama ili naučavanjima – čak i onima koje su razjasnili kasniji proroci i apostoli. Kao »tužitelj naše braće… dan i noć« (Otkrivenje 12:10), on potiče neprestano kritiziranje Božjih proroka i apostola te njihovih naučavanja. To lukavo potkopava vjeru u cilj njihova svjedočanstva, Isusa Krista – njegov krajnji đavolski cilj.

Izjave o jedinstvu, miru i skladu od suvremenih apostola jasne su da, iako je Sotona lukav u poticanju sukoba i razjedinjenosti, ovo je vrijeme da sva Božja djeca saveza (vidi 1 Nefi 11:34–36) budu ujedinjena u prihvaćanju vječnih istina koje Bog objavljuje kroz svoje proroke i apostole te djelovanju prema njima. Čineći to možemo postati jedinstven, sretan, moćan, savezni, vjerom ispunjen narod bez rasne, rodne, etničke ili druge neskladnosti.

Naučavanja proroka i apostola nadahnjuju to jedinstvo i sigurnu vjeru u Isusa Krista, koja će nas uvijek pokretati naprijed.

Vidjevši naše vrijeme, Moroni je podučio kako možemo biti zaštićeni od toga da kritiziramo proroke i apostole: načelo izbjegavanja osuđivanja ili suđenja.

»Ne osuđujte me zbog nesavršenosti moje, niti oca mojega, zbog nesavršenosti njegove, niti one što pisahu prije njega; već radije dajte zahvale Bogu što vam očitova nesavršenosti naše, da biste mogli naučiti biti mudriji nego što mi bijasmo« (Mormon 9:31; isticanje dodano).

Drugim riječima, usredotočujemo se na naučavanja i svjedočanstva proroka i apostola o Kristu i njegovu evanđelju, učimo iz njih i izbjegavamo tražiti njihove nesavršenosti. Tijekom povijesti, Bog je objavljivao neke od tih nesavršenosti za našu korist i kako bi nam pomogao naučiti biti mudriji. Zahvaljujem mu što je to učinio.

Ipak, moramo biti oprezni. Na Općem saboru u travnju 2019., predsjednik Eyring naveo je ovo naučavanje predsjednika Georgea Q. Cannona (1827. – 1901.), prvog savjetnika u Prvom predsjedništvu: »Bog je odabrao svoje sluge. On smatra svojim pravom osuditi ih ako im je potrebna osuda. Nije dao nama pojedinačno da ih kritiziramo i osuđujemo. Nijedan čovjek, bez obzira koliko snažan bio u vjeri, koliko god visoko bio u svećeništvu, ne može govoriti zlo o Gospodinovim pomazanicima i pronalaziti greške s Božjom ovlasti na Zemlji, a da se ne izloži njegovom nezadovoljstvu. Sveti će se Duh povući od takvog čovjeka i on će otići u tamu. Budući da je to slučaj, ne vidite li koliko je važno da trebamo biti pažljivi?«

Vi i ja imamo Gospodinov blagoslov i mandat po pitanju proročkih naučavanja i djela, uključujući sva koja nam može biti teško razumjeti ili prihvatiti:

»Poklanjat ćeš pažnju svim riječima i zapovijedima njegovim, koje će ti on dati kako ih bude primao, hodeći u svakoj svetosti preda mnom;

Naime, riječ ćete njegovu primati kao da je iz usta mojih, sa svom strpljivošću i vjerom« (Nauk i savezi 21:4–5; isticanje dodano).

Još jednom, mi ne osuđujemo niti sudimo (vidi Matej 7:1–2). Kako sam se kretao naprijed s vjerom u Isusa Krista i zahvalnošću za blagoslov proroka i apostola, bio sam bogato blagoslovljen (vidi Nauk i savezi 21:6).

Još jedno ključno načelo jest izbjeći prekoračenje našeg autoriteta ili preuzimanje uloga koje nemamo. Ovi načini razmišljanja obmanjuju nas tako da previsoko cijenimo svoja mišljenja, što se prirodno događa kada prenisko cijenimo naučavanja proroka i apostola. Osuđivanje proroka i apostola, uključujući one iz prošlosti, očito nadilazi našu ovlast jer Gospodin zadržava tu sposobnost za sebe. Potpuno sam siguran da se naš sveznajući, brižni i milosrdni Spasitelj bavio ili će se baviti bilo kakvim pogreškama ili nesavršenostima iz prošlosti i rado ih oprostiti, kao što se nadamo da će učiniti za nas u sadašnjosti.

Drugi primjer prekoračenja naše ovlasti jest pretpostavka da ćemo usmjeriti proroke i apostole o tome koje radnje Crkva treba poduzeti ili kako treba njome upravljati. To je Gospodinova uloga, ne naša (vidi Nauk i savezi 28:2–7). Koliko smo god dobronamjerni, osuđujući i pretpostavljajući da ćemo usmjeravati proroke i apostole, to oboje izvire iz oholosti i vodi do obmane i neuspjeha da se slijedi proročka ovlast.

Od 1820. do danas Gospodin je stalno podučavao svoje proroke, vidioce i objavitelje u postupku objave kojim on vodi svoju Crkvu.

Predsjednik Nelson podučio je:

»Kada se okupimo kao Vijeće Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice apostola, naše sobe za sastanke postaju sobe objave. Duh je opipljivo prisutan. (…) Iako se možemo razlikovati u našim početnim pogledima, ljubav koju osjećamo jedni za druge je nepromjenjiva. Naše nam jedinstvo pomaže razlučiti Gospodinovu volju za njegovu Crkvu.

Na našim sastancima većina nikad ne vlada! Mi uz molitvu slušamo jedni druge i razgovaramo međusobno dok se ne ujedinimo.«

Starješina D. Todd Christofferson iz Zbora dvanaestorice apostola primijetio je: »Pitanje nije jednostavan sporazum među članovima vijeća, već objava od Boga. To je postupak koji uključuje i razum i vjeru kako bi se očitovala želja i volja Gospodinova.«

Ovo obnovljeno, precizno podešeno načelo sigurnosti povećava pouzdanje u sposobnost naših trenutnih vođa da uvijek upravljaju Crkvom u skladu s Gospodinovom voljom.

Naravno, Isus Krist stoji na čelu svoje Crkve i on usmjerava svoje proroke. Ono što možemo shvatiti kao nesavršenosti u njihovim riječima ili djelima zapravo može odražavati nesavršenost u našem shvaćanju ili smrtnom razumijevanju. Prisjećanje da su Gospodinovi putevi iznad naših puteva i da su njegove misli iznad naših misli (vidi Izaija 55:8–9) omogućava nam izbjeći osuđivanje proroka, uključujući one iz prošlosti. Ovaj nam ponizan stav omogućuje da slušamo riječi živućih proroka »sa svom strpljivošću i vjerom« (Nauk i savezi 21:5; vidi i 1:28).

Također nam pomaže primiti veću objavu, nadu i vjeru u Krista u sve težem svijetu. Jakov je podučio: »Mi istražujemo proroke, i imamo mnoge objave i duh proroštva; a imajući sva ta svjedočanstva stječemo nadu, i vjera naša postaje nepokolebljiva« (Jakov 4:6). Ako smo ponizni, ova sveta iskustva mogu nam oduzeti bilo kakvu želju da zamjeramo nešto prorocima i apostolima, uključujući one iz prošlosti (vidi Nauk i savezi 88:124; 136:23). Poniznost nam pomaže »istraž[ivati] proroke« tražeći istine koje povećavaju našu radost i mir i ne tražiti nesavršenosti.

U tom duhu iznosim svoje sigurno i brižno svjedočanstvo da su proroci od Josepha Smitha nadalje bili Božji proroci u neprekinutom slijedu nasljeđivanja do predsjednika Russella M. Nelsona i uključujući njega. Bio mi je duboki blagoslov »istraž[ivati] proroke« i približiti se Bogu kroz naučavanja svakog od njih.

Svjedočim da su oni koji su pozvani u sveto apostolstvo pod vodstvom ovih proroka bili i jesu posebni svjedoci za ime Isusa Krista u cijelom svijetu. Kakva li je povlastica gledati Isusa Krista i ići naprijed prema njemu kroz naučavanja ovih svjedoka.