Pomirenje Isusa Krista pruža konačno spasenje

starješina Quentin L. Cook

iz Zbora dvanaestorice apostola

Dok se okrećemo Isusu Kristu, Spasitelju svijeta, on nas spašava od životnih oluja kroz svoje Pomirenje.

Pomirenje Isusa Krista pruža konačno spasenje od kušnji s kojima se suočavamo u ovom životu. Predsjednik Russell M. Nelson zadužio me da krajem prošle godine posvetim hram Casper Wyoming. Bilo je to duboko, emocionalno i duhovno iskustvo. Stavilo je jasan fokus na ulogu hramova u spašavanju Božje djece kroz Spasiteljevo pomirenje.

Kolčići u okrugu hrama Casper Wyoming uključuju dio kopnene staze koju su koristili pioniri svetci posljednjih dana između 1847. i 1868. godine. Pripremajući se za posvećenje hrama, ponovno sam pročitao povijest staze koja ide uz rijeku Platte blizu Caspera i nastavlja prema Salt Lake Cityju. Staza je bila prolazna cijena za stotine tisuća zapadnih emigranata. Moj je primarni naglasak bio na više od 60 000 pionira svetaca posljednjih dana koji su putovali stazom.

Većina naših pionira došla je kolima, ali ih je oko 3000 prešlo u deset skupina s ručnim kolicima. Osam od tih skupina s ručnim kolicima prešlo je monumentalni put s izuzetnim uspjehom i nekoliko smrtnih slučajeva. Izuzetak su bile skupine Willie i Martin s ručnim kolicima iz 1856. godine.

Pregledao sam zapise skupina s ručnim kolicima Willie i Martin iz vremena kada su počeli strašni vremenski uvjeti. Postao sam intimno svjestan izazova s kojima su se suočili na prelasku rijeke Sweetwater, Martinove uvale, Rocky Ridgea i Rock Creek Hollowa.

Nisam bio u hramu Casper prije posvećenja. Kada sam ušao u predvorje, pažnju mi je odmah privukla originalna slika s ručnim kolicima naslova Between Storms [Između oluja]. Slika očito nije bila namijenjena prikazivanju tragedija koje su se dogodile. Dok sam gledao u nju, pomislio sam: »Ova je slika točna, velika većina pionira s ručnim kolicima nije doživjela tragedije.« Nisam se mogao oteti dojmu da je to poput života općenito. Ponekad smo između oluja, a ponekad između oblaka i sunčeva sjaja.

Kada sam se okrenuo izvornoj slici na drugom zidu, nazvanoj Heaven’s Portal [Nebeski portal], shvatio sam da ta prekrasna ljetna slika onoga što se naziva »Vražja vrata«, s mirnom i bistrom rijekom Sweetwater koja teče kroz isto, predstavlja ljepotu Gospodinova stvaranja, a ne samo izazove s kojima su se pioniri suočili u tom strašnom zimskom razdoblju.

Zatim sam pogledao naprijed, iza stola za preporuke, i vidio predivnu sliku Spasitelja. To je odmah izazvalo prevladavajuće osjećaje zahvalnosti. U svijetu velike ljepote postoje također i ogromni izazovi. Dok se okrećemo Isusu Kristu, Spasitelju svijeta, on nas spašava od životnih oluja kroz svoje Pomirenje u skladu s Očevim naumom.

Za mene je predvorje bilo savršena priprema za prostorije hramskih uredbi koje nam omogućavaju primiti uredbe uzvišenja, sklopiti svete saveze i u potpunosti prihvatiti blagoslove Spasiteljeva Pomirenja te ih iskusiti. Očev naum sreće temelji se na Spasiteljevu pomirbenom spašavanju.

Pionirsko iskustvo pruža svetcima posljednjih dana jedinstvenu povijesnu tradiciju i snažnu kolektivnu duhovnu ostavštinu. Za neke su migracije trajale godinama nakon što su bili nasilno istjerani i iz Missourija i iz Nauvooa. Za druge su započele nakon što je predsjednik Brigham Young najavio plan za ručna kolica kojim se iseljavanje trebalo učiniti pristupačnijim. Ručna kolica koštaju puno manje od kola i volova.

Misionar u Engleskoj, Millen Atwood, rekao je kada je najavljen plan za ručna kolica: »Prolazilo je poput ognja u suhoj strni, a srca siromašnih svetaca skakala su od radosti i veselja.« Mnogi su se »molili i postili dan za danom, i iz noći u noć, da bi mogli imati povlasticu udruživanja sa svojom braćom i sestrama u planinama«.

Većina je svetaca s ručnim kolicima iskusila teškoće, no izbjegla su velike nepovoljne događaje. No dvije skupine s ručnim kolicima, skupine Willie i Martin, doživjele su izgladnjelost, izloženost ledenom vremenu i mnoge smrti.

Većina tih putnika isplovila je iz Liverpoola u Engleskoj u svibnju 1856. na dva broda. Stigli su na mjesto opremanja ručnih kolica u gradu Iowa City u lipnju i srpnju. Unatoč upozorenjima, obje su se skupine prekasno u sezoni uputile prema dolini Salt Lake.

Predsjednik Brigham Young prvi je puta saznao o opasnoj situaciji ovih skupina 4. listopada 1856. Sljedećeg je dana stao pred svetce u Salt Lake Cityju i rekao: »Mnogi su od naše braće i sestara na ravnicama s ručnim kolicima… i oni moraju biti dovedeni ovdje; moramo im poslati pomoć… prije nego što zima nastupi.«

Zamolio je biskupe da pribave 60 timova mula, 12 ili više kola i 12 tona (10 886 kg) brašna i proglasio: »Idite i dovedite te ljude koji su sada na ravnicama.«

Ukupan broj pionira u skupinama s ručnim kolicima Willie i Martin bio je približno 1100. Oko 200 tih dragih svetaca umrlo je putem. Bez pravovremenog spašavanja, još bi ih više poginulo.

Zimske oluje počele su gotovo dva tjedna nakon što su prvi spasioci napustili Salt Lake City. Izvješća o članovima skupina Willie i Martin opisuju razorne izazove nakon početka oluja. Ta izvješća također prikazuju veliku radost kada su spasioci stigli.

Opisujući scenu dolaska, Mary Hurren rekla je: »Suze su tekle niz obraze muškaraca, a djeca su plesala od radosti. Čim su ljudi mogli kontrolirati svoje osjećaje, svi su kleknuli u snijeg i zahvalili Bogu.«

Dva dana kasnije, skupina Willie morala je prijeći najteži dio puta, prelazeći Rocky Ridge, u ledenoj oluji. Posljednji od njih stigli su u kamp tek u 5:00 sljedećeg jutra. Trinaest je ljudi umrlo i bilo pokopano u zajedničkom grobu.

Skupina Willie 7. studenog približavala se dolini Salt Lake, no tog se jutra ipak dogodila još tri smrtna slučaja. Dva dana kasnije, skupina Willie konačno je stigla do Salt Lakea, gdje su imali čudesan doček te su primljeni u domove svetaca.

Toga istog dana, skupina Martin još uvijek je bila 523 kilometra daleko na putu, nastavljajući patiti od hladnoće i neadekvatne hrane. Nekoliko dana ranije prešli su rijeku Sweetwater kako bi došli do onoga što se danas zove Martinova uvala, gdje su se nadali da će pronaći zaštitu od elemenata. Jedan je od pionira rekao: »Bio je to najgori riječni prijelaz ekspedicije.« Neki od spasioca – poput mojeg pradjeda, Davida Pattena Kimballa, koji je imao samo 17 godina, zajedno sa svojim mladim prijateljima, »George[om] W. Grant[om], Allen[om] Huntington[om], Stephen[om] Taylor[om] i Ir[om] Nebeker[om] – proveli su sate u ledenoj vodi«, herojski pomažući skupini da prijeđe rijeku Sweetwater.

Iako je taj događaj privukao puno pažnje, dok sam učio više o spasiocima, shvatio sam da su svi slijedili proroka i odigrali ključnu ulogu u spašavanju zaglavljenih svetaca. Svi su spasioci bili heroji, kao i emigranti.

Proučavajući njihovu priču, cijenio sam dragocjene odnose i dugoročnu vječnu viziju među emigrantima. John i Maria Linford te njihova tri sina bili su članovi Williejeve skupine. John je umro nekoliko sati prije dolaska prvih spasilaca. Rekao je Mariji da mu je drago što su krenuli na put. »Neću doživjeti da stignem do Salt Lakea«, rekao je, »ali ti i dečki hoćete i ne žalim kroz što smo prošli ako naši dečki mogu odrastati te podizati svoje obitelji u Sionu.«

Predsjednik James E. Faust iznio je taj čudesan sažetak: »U herojskom naporu pionira s ručnim kolicima učimo veliku istinu. Svi moraju proći kroz oganj koji pročišćava i beznačajno te nevažno u našem životu može se rastopiti poput drozge i učiniti našu vjeru svijetlom, netaknutom i snažnom. Čini se da postoji puna mjera tjeskobe, tuge i često slomljena srca za svakoga, uključujući one koji iskreno nastoje činiti ispravno i biti vjerni. Ipak, to je dio čišćenja kako bismo se upoznali s Bogom.«

U svojem Pomirenju i Uskrsnuću koje oblikuje vječnost, Spasitelj je svima skršio »uze smrti, postigavši pobjedu nad smrću«. Za one koji su se pokajali za grijehe, on je »uzeo na sebe bezakonje njihovo i prijestupe njihove, i otkupio ih, te udovoljio zahtjevima pravde«.

Bez Pomirenja ne možemo se spasiti od grijeha i smrti. Iako grijeh može igrati značajnu ulogu u našim kušnjama, životne nedaće nadopunjuju greške, loše odluke, zla djela drugih i mnoge stvari izvan naše kontrole.

U priručniku Propovijedaj moje evanđelje podučava se: »dok se oslanjamo na Isusa Krista i njegovo Pomirenje, on nam može pomoći da izdržimo naše kušnje, bolesti i patnje. Možemo biti ispunjeni radošću, mirom i utjehom. Sve što je nepravedno u životu može se ispraviti kroz Pomirenje Isusa Krista.«

Tijekom ovoga uskršnjega razdoblja, naša je usredotočenost na Spasitelja i njegovu pomirbenu žrtvu. Pomirenje pruža nadu i svjetlo u vrijeme koje se mnogima čini mračnim i turobnim. Predsjednik Gordon B. Hinckley izjavio je: »Kada se pregleda sva povijest… [ne postoji] ništa tako divno, tako veličanstveno, tako veliko kao taj čin milosti.«

Iznosim tri preporuke za koje smatram da su posebno važne za naše doba.

Prvo, nemojte podcijeniti važnost činjenja onoga što možemo kako bismo spasili druge od tjelesnih, a posebno duhovnih izazova.

Drugo, sa zahvalnošću prihvatite Spasiteljevo Pomirenje. Svi bismo trebali nastojati pokazivati radost i sreću čak i kada se suočavamo sa životnim izazovima. Naš bi cilj trebao biti da živimo optimistično na sunčanoj strani ulice. Promatrao sam svoju dragocjenu suputnicu, Mary, kako to čini cijeli svoj život. Cijenio sam njezin blistav, uzdižući pristup, čak i kad smo se suočavali s problemima tijekom godina.

Moj treći savjet je odvojiti dosljedno vrijeme za vjerno razmatranje Spasiteljeva Pomirenja. Mnogo je načina da to učinimo u našem osobnom vjerskom svetkovanju. Međutim, prisustvovanje na sakramentalnim sastancima i blagovanje sakramenta posebno su značajni.

Jednako je važno redovito prisustvovanje u hramu gdje je to moguće. Hram pruža opetovano sjećanje na Spasiteljevo Pomirenje i ono što nadvladava. I, što je još važnije, odlazak u hram omogućava nam pružiti duhovan spas za naše preminule voljene osobe i udaljenije pretke.

Predsjednik Russell M. Nelson, na našem posljednjem saboru, naglasio je ovo načelo i dodao: »[Hramski] blagoslovi… pomažu pripremiti ljude koji će pomoći pripremiti svijet za Drugi dolazak Gospodina!«

Nikada ne smijemo zaboraviti žrtve i primjere prethodnih naraštaja, no naše divljenje, zahvalnost i štovanje trebaju biti usredotočeni na Spasitelja svijeta i njegovu pomirbenu žrtvu. Svjedočim da je ključ Očeva nauma sreće Pomirenje koje je izvršio naš Spasitelj, Isus Krist. On živi i vodi svoju Crkvu. Pomirenje Isusa Krista pruža konačno spasenje od kušnji s kojima se suočavamo u ovom životu. U ime Isusa Krista. Amen.