Evo me

Gospodin je obećao Abrahamu i Sari ogromno potomstvo. Taj blagoslov nije stigao brzo, ili bolje rečeno, stigao je u Gospodinovo vrijeme. Međutim, Gospodin je stavio Abrahamovu vjeru na kušnju kada je od njega zatražio da žrtvuje svojeg sina Izaka, koji je bio blagoslov za koji su se molili i na koji su čekali toliko dugo. Možda smo čitali ovaj svetopisamski zapis mnogo puta, no koliko smo se često stavljali na Abrahamovo mjesto?

Teško je čak i zamisliti osjećaje nježnog oca prije takvog zaduženja. Međutim, Abrahamova odlučnost u odluci da posluša ne prestaje me zapanjivati dok se pripremao otići na goru u Moriji i prinijeti zatraženu žrtvu. Izražavajući voljnost i podložnost volji Nebeskog Oca, njegov je odgovor zauvijek ostao: »Evo me« (Vidi Postanak 22:1–2.)

U zamjenu za svoju poslušnost, bio je blagoslovljen očuvanjem Izakova života, kao i predivnim i beskrajnim blagoslovima za sebe, Saru i njihovo potomstvo (vidi Postanak 22:15–18).

Spasiteljeva podložnost

Bez sumnje, najviši primjer poslušnosti i podložnosti Nebeskom Ocu usredotočen je na Spasitelja, Isusa Krista. On je pokazao svoju voljnost da bude poslušan dolazeći na ovu Zemlju, krsteći se, bivajući čist i savršen i dajući svoj život kao prinos i uzimajući na sebe boli, nevolje, slabosti, grijehe i smrt svojeg naroda da bi znao po tijelu kako da nam pomogne (vidi Alma 7:11–13).

Iskustvo je bilo toliko intenzivno da ga je, na trenutak, navelo da upita postoji li ikakav način da ga taj gorki kalež mine. Zatim je odmah rekao: »Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja« (Luka 22:42) – drugim riječima: »Evo me« – time pokazujući svoju voljnost da vrši Očevu volju.

Kako možemo njegovati tu spremnost da prinesemo »evo me« kao odgovor na svaki zahtjev koji Nebeski Otac zatraži od nas kao članova Crkve ili ponekad na osobnoj razini?

Pavao je podučavao Rimljane: »Ljubav je ispunjeni Zakon« (Rimljanima 13:10). Kada bih želio pronaći riječ koja bi sinonimno zamijenila izraz »ispunjeni Zakon«, mislim da bi riječ poslušnost brzo došla u moj um. Stoga bismo mogli reći da je ljubav poslušnost. I prema tome Spasiteljeva izjava »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Ivan 14:15) ima puno smisla.

Mogli bismo odgovoriti s »evo me« ili, Nefijevim riječima, »Poći ću i učiniti« (1 Nefi 3:7). U našem suvremenom govoru mogli bismo reći: »Naravno da sam voljan činiti što Nebeski Otac zapovijeda, bez obzira na okolnosti.«

Međutim, ono što bih želio naglasiti jest odnos ljubavi i poslušnosti, što znači da se pokoravamo Ocu jer ga volimo. Vjerujem da je odabir da budemo poslušni jedan od najboljih načina da jasno izrazimo svoju ljubav prema njemu. »Vjera [je] mrtva bez djela« (Jakovljeva 2:26), a osobno mislim da ni ljubav prema Nebeskom Ocu i Isusu Kristu bez poslušnosti nije živa.

Kako možemo povećati svoju ljubav prema njemu i svoju poslušnost njemu? Spasitelj je rekao: »A ovo je život vječni: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista« (Ivan 17:3). Poznavanje Isusa Krista – i, kroz njega, Oca – omogućuje nam spoznati njihovu ljubav za nas i neopisive stvari koje su oni učinili i koje će tek učiniti za nas, uključujući tijekom teških trenutaka koje doživljavamo u ovom smrtnom životu. Spoznaja o njima mijenja naše srce, čineći da poželimo slijediti njihove primjere u našim djelima i biti voljni reći, riječju i djelom: »Evo me!« Ta se voljnost odražava u želji za čitanjem Svetih pisama ili u obraćanju Nebeskom Ocu u molitvi.

»Evo me« može biti odgovor na poziv za služenje misije ili za veću posvećenost u poslušnosti zapovijedima poput obdržavanja šabata svetim, poštivanja roditelja ili nastojanja da živimo moralno čistim životom. »Evo me« je izraz koji stalno prati Kristove učenike, čak i kada tražena žrtva utječe na ono što najviše želimo ili za što smo platili visoku cijenu.

Ta spremnost da budemo poslušni vrlo je vrijedna, posebice u odnosu na saveze koje smo sklopili kada smo bili kršteni ili kad smo ušli u hram. Možete li zamisliti kakvi bi nam životi bili kad bismo stalno mislili »evo me« kada preuzimamo na sebe ime Kristovo ili kako bismo ga se uvijek sjećali i obdržavali njegove zapovijedi? Blagovanje sakramenta poziva nas da obnovimo tu obvezu, što bi se trebalo odraziti na naše djelovanje tijekom tjedna. Isto vrijedi i kada idemo u hram dok sklapamo saveze ili se sjećamo saveza koje tamo sklapamo.

Sjećam se razgovora koji sam imao s tek vjenčanim parom prije mnogo godina dok sam služio kao biskup. Jedne su noći imali dugu, žestoku raspravu o plaćanju desetine. Mladi suprug prošao je kroz težak tjedan na poslu i novac koji je zaradio htio je uštedjeti za neke od njihovih osobnih troškova. Međutim, sjećam se riječi mlade žene kada je pred svojim mužem rekla: »Biskupe, voljna sam ne činiti te troškove, pa čak i prestati jesti, ako je potrebno, ali želim plaćati desetinu i slušati Gospodina.«

Toliko je snažno odjeknulo to »evo me«, izrečeno s tako velikim svjedočanstvom mlade žene, da smo muž i ja tijekom razgovora osjetili snažan duh. Na kraju, ne znam je li to bilo zbog njegove vlastite želje ili zato što ga je nagovorila njegova žena, no muž je na kraju platio svoju desetinu tog vikenda.

Sljedeće nedjelje, prije sastanaka, mladi me muž zamolio za kratak razgovor. S izrazom lica koji je bio drugačiji od prethodnog tjedna, rekao mi je: »Biskupe, znate da sam prošli tjedan konačno platio svoju desetinu i bojao sam se da neću imati dovoljno novca za hranu, ali samo sam htio da znate da smo ovaj tjedan imali dvostruko veći iznos novca za hranu nego što obično imamo. Biskupe, bilo je to čudo i želim uvijek vidjeti ta čuda u svojem životu.« Meni je bilo kao da mi taj mladić govori: »Biskupe, voljan sam odgovoriti s ‘evo me’ na što god Bog traži od mene.«

Gospodin je rekao da je obvezan kada činimo ono što on traži (vidi Nauk i savezi 82:10). Vjerujemo li doista u strogost tog obećanja?

Možda blagoslovi ne dolaze u naše vrijeme ili kako mi želimo, ali svjedočim vam da je obećanje stvarno i istinito. To zahtijeva ljubav prema njemu, pokornost, želju da činimo njegovu volju i življenje kao Kristovi učenici. On će nam pomoći i blagosloviti nas da razumijemo i obdržavamo svoje saveze. Na taj način, kada zatraži od nas da činimo njegovu volju, neka odgovorimo odlučnim »Evo me, Gospodine!«