Blagoslovi 1836. i teškoće 1837.

U siječnju 1836. godine, kako se izgradnja hrama bližila kraju, svetci su počeli doživljavati duhovne blagoslove hrama u njihovoj sredini. Bilo im je obećano da će u hramu Kirtland biti podareni moću (vidi Nauk i savezi 38:32, 38). To obećanje ponovilo je ono što je Spasitelj rekao svojim apostolima u Jeruzalemu u Novom zavjetu. Nakon svog Uskrsnuća, rekao im je da ne smiju otići propovijedati sve dok ne budu podareni »sil[om] odozgo« (Luka 24:49). Zatim su, na dan Pedesetnice, njegovi apostoli primili tu moć kada je Duh sišao na njih kao »silan vjetar. (…) Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore« (Djela 2:2, 4).

U siječnju 1836. Joseph Smith sastao se s drugim vođama Crkve kako bi se molili, blagoslovili jedni druge i vodili crkvene poslove. Nakon što su blagoslovili proroka Josepha, vidio je viđenje celestijalnog kraljevstva. Vidio je Nebeskog Oca i Isusa Krista, Adama i Abrahama, svoje roditelje (još uvijek žive) i svojeg starijeg brata Alvina, koji je umro bez krštenja. Josepha je naučio da »svi koji umriješe bez spoznaje o ovom evanđelju, koji bi ga primili da im bijaše dopušteno ostati, bit će baštinici celestijalnog kraljevstva Božjeg« (Nauk i savezi 137:7).

Dva mjeseca kasnije, 27. ožujka 1836., svetci su se nagurali u hram Kirtland radi posvećenja. Slušali su Josephovu molitvu posvećenja u kojoj je zatražio Nebeskog Oca neka prihvati hram Kirtland kao mjesto gdje bi se Spasitelj »mogao … očitovati narodu svojemu.« (Nauk i savezi 109:5). Stisnuti u taj sveti prostor, sveci su pjevali pjesmu »Duh Božji«. Uglas su uzvikivali: »Hosana! Hosana! Hosana Bogu i Jaganjcu!«

Iskusili su duhovne blagoslove na posvećenju i tijekom sljedećeg tjedna. Postili su, molili se, uzimali sakrament, prali noge jedni drugima i iskusili viđenja. Osjetili su se osnaženi poći i propovijedati evanđelje. Bili su podareni moću s visina.

No duhovna očitovanja nisu završila. Dana 3. travnja 1836. Spasitelj se ukazao dvojici svojih slugu. »Veo bijaše uzet s uma našega, i oči se razumijevanja našega otvoriše«, rekli su Joseph Smith i Oliver Cowdery. »Mi vidjesmo Gospoda gdje stoji na naslonu propovjedaonice, pred nama; … govor[eći]: Ja sam prvi i posljednji; ja sam onaj koji živi, ja sam onaj koji bijaše ubijen; ja sam zagovornik vaš kod Oca« (Nauk i savezi 110:1–4).

Nakon Spasiteljeva posjeta, Mojsije, Ilijas i Ilija ukazali su se Josephu i Oliveru te im predali ključeve koji će im omogućiti da propovijedaju evanđelje Isusa Krista i sabiru Izrael, blagoslivljaju zemlju Abrahamovim savezom i pečate obitelji (vidi stihove 11–16).

No priča iz Kirtlanda ne završava ovim čudesnim očitovanjima. Godinu dana nakon posvećenja hrama, zajednica se raspadala. Međunarodna gospodarska kriza dovela je do masovne nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama. Banke su propadale diljem zemlje, uključujući malenu banku koju su osnovali crkveni vođe u Kirtlandu kako bi potaknuli razvoj zajednice. Joseph Smith i drugi crkveni vođe očajnički su pokušavali spasiti gospodarstvo zajednice. Ali plima globalne ekonomske krize bila je prevelika. Ljudi su počeli gubiti poslove i domove. Mnogi su počeli mrmljati protiv Boga i Crkve. Zašto je Gospodin dopustio da njegov narod ekonomski propadne? Neki su počeli šaputati, a zatim proglašavati da je Joseph pali prorok.

Na jednom sastanku u ljeto 1837. u hramu Kirtland, Joseph Smith st., patrijarh Crkve, govorio je u odsutnosti svojega sina. Dok je govorio, disident ga je pokušao odvući s govornice. Kada je William Smith branio svog oca, kolega apostol zaprijetio je Williamu ubojstvom mačem. Drugi ljudi s noževima i pištoljima okružili su Williama. Hram, koji je godinu dana ranije bio mjesto svetosti i duhovnosti, sada je bio mjesto nasilja, razdora i kaosa.

Kada se Joseph Smith vratio u Kirtland, većina članova Crkve podržala ga je kao proroka, no tri su apostola uklonjena iz Zbora dvanaestorice. Ekonomski problemi pretvorili su se u duhovne probleme. Unutar još nekoliko mjeseci Gospodin je rekao Josephu neka napusti Kirtland zbog sigurnosti svoje obitelji i zbog vlastitog života.

Iskazi očevidaca svjedoče o teškoćama tog vremena. Vilate Kimball, žena apostola Hebera C. Kimballa, poslala je pismo svom mužu koji je tada služio kao jedan od prvih misionara u Engleskoj. »Ne sumnjam, ali boljet će te srce«, napisala je Heberu, govoreći mu o disidentima. »Izjavljuju kako vjeruju u Mormonovu knjigu i Nauk i saveze, no djelima ih niječu.«

Vilate je znala da Joseph nije bio savršen. Počinio je greške u gospodarskoj krizi Kirtlanda. I nastavila je voljeti mnoge među disidentima. No vidjela je dublju lekciju u događajima iz 1837. godine: »Gospodin kaže da onaj koji ne može izdržati prijekor, a mene niječe, ne može biti posvećen.«

U istom je pismu Marinda Hyde dodala poruku svojem suprugu Orsonu, apostolu koji je također služio u Engleskoj. Marindin stariji brat bio je jedan od apostola koji su napustili Crkvu. »Takvim vremenima u Kirtlandu nikada nisi svjedočio kao što smo mi sada jer čini se da je sve povjerenje jednih u druge nestalo«, napisala je.

Zašto se sjećati tragedije iz 1837., a ne samo trijumfa 1836.? Jer, naravno, to se dvoje nikada ne može odvojiti. Tako je i u našim životima. Bog svima nama udjeljuje razdoblja duhovnih blagoslova, vremena kada govori našoj duši i vodi nas za ruku duž puta saveza. Udjeljuje nam razdoblja stabilnosti, vremena u kojima imamo dovoljno te i viška, vremena u kojima su naše obitelji zdrave i sretne, vremena u kojima su naši prijatelji blizu i komuniciraju s nama. Svi mi živimo kroz vremena koja su kao 1836. godina.

No Bog nikada nije obećao da ćemo iskusiti samo 1836. godinu. Za svakoga od nas dolazi 1837. godina. Dolazi s ekonomskom nestabilnošću, kada se brinemo odakle će novac doći. Dolazi s osobnom nestabilnošću, kada naše obitelji pate od iznenadnih bolesti, kroničnih bolesti, depresije ili tjeskobe. Dolazi sa socijalnom nestabilnošću, kada se naši prijatelji udalje ili nas izdaju.

Ako se ne sjećamo svojih vlastitih iskustava 1836. – naših vremena u kojima smo osjetili Gospodinove ruke u svojem životu – 1837. može donijeti duhovnu nestabilnost. Može nas dovesti u iskušenje reći: »Ovo nije vrijedno toga.« Može nas dovesti u iskušenje reći: »Bog me ne voli.« Može nas dovesti u iskušenje reći: »Joseph Smith nije bio prorok« ili »Predsjednik Nelson nije prorok Božji«. Može nas dovesti u iskušenje reći: »Put saveza nije za mene.«

No, učinimo li duhovno djelo prisjećanja i duhovnog prebivanja u 1836. godini, čak i dok proživljavamo kušnje 1837. godine, i dalje možemo biti utemeljeni u svojoj vjeri u Isusa Krista, i dalje možemo znati da nas Bog voli i još uvijek možemo znati da je Obnova evanđelja i Crkve Isusa Krista stvarna te da Gospodin vodi svoju Crkvu kroz svoje odabrane sluge.