Sveti zapisi
Nedaleko od sela Manchester, okružje ontarijsko, država New York, stoji povelik brežuljak, najistaknutiji u cijeloj okolici. Na zapadnoj strani toga brežuljka, nedaleko od vrha, pod povelikim kamenom, bijahu ploče pohranjene u kamenoj posudi. Taj kamen bijaše debeo i zaobljen posred gornje strane, a tanji prema rubovima te mu srednji dio bijaše vidljiv povrh tla, no rubovi unaokolo bijahu pokriveni zemljom.
Odstranivši zemlju, dohvatih polugu koju podmetnuh ispod ruba kamena, i podignuh ga s malo napora. Pogledah unutra i doista ugledah ploče, Urim i Tumim i oplećak kao što kaza glasnik. Posuda u kojoj one ležahu bijaše napravljena slaganjem kamenja u neku vrst cementa. U dnu posude ležahu ploče i s njima ostale stvari.
Pokušah ih izvaditi van, ali mi glasnik zabrani, i opet bijah obaviješten da još nije došlo vrijeme da se to objelodani, a i neće dok ne prođu četiri godine od sada. No, reče mi da ovamo treba doći točno za jednu godinu od sada i da će me on dočekati, te da tako moram neprestance činiti sve dok se ne ispuni vrijeme da dobijem ploče.
Prema tome, kako mi bijaše naređeno, odlazih krajem svake godine i svaki put nađoh istog glasnika i od njega primah naputke i obavijesti pri svakom našemu razgovoru s obzirom na ono što Gospod namjerava učiniti te kako i na koji se način ima Njegovo kraljevstvo upravljati u posljednje dane.
Kako imovinske prilike moga oca bijahu veoma skučene, imas-mo potrebu da radimo svojim rukama idući na nadnicu, a i drugačije kako nam se ukazivala prilika. Katkad bijasmo kod kuće a katkad vani i stalnim radom uspijevasmo privrediti za pristojno uzdržavanje.
Kako bi dao naputke mladome proroku Moroni se vrañao svake godine i to çetiri godine. Nakon tih çetiriju godina Joseph je primio ploçe i otpoçeo prijevod Momonove knjige.
Naposljetku dođe vrijeme da dobijem ploče, Urim i Tumim i oplećak. Dvadeset i drugog rujna tisuću osam stotina dvadeset i sedme, pošavši kao i obično krajem svake godine do mjesta gdje one bijahu pohranjene, onaj isti nebeski glasnik mi ih predade s ovim nalogom: Za njih sam ja odgovoran. Ako ih nemar-no zagubim ili kojim svojim propustom izgubim, bit ću odbačen. No, budem li, koliko god mogu, nastojao da ih sačuvam, dok on, taj glasnik, njih ne zatraži, one će biti pod zaštitom.
Uskoro otkrih razloge zašto dobih toliko stroge naloge da ih držim u sigurnosti, i zašto glasnik reče da će ih on zatražiti kad izvršim ono što se od mene zahtijeva. Netom se doznade da ih ja imam, poduzeti bijahu najveći napori da mi budu oduzete. U tu svrhu utjecalo se svakom lukavstvu koje se moglo izmisliti. Progonstvo postade ogorčenije i oštrije nego prije, i svjetina neprestance vrebaše priliku da ih ugrabi, ako je moguće. No, Božjom mudrošću one ostadoše sigurne u mojim rukama dok s njima ne ispunih što se od mene zahtijevalo. Kad ih, prema dogovoru, glasnik zatraži, ja ih predadoh njemu i pod njegovom su skrbi do ovoga dana drugoga svibnja tisuću osam stotina trideset i osme…
Petog travnja 1829. Oliver Cowdery dođe u moju kuću, a do tad ga nisam nikad prije vidio. On mi kaza da se, dok bijaše podućavao u školi u blizini prebivališta moga oca, a moj otac bijaše od onih koji su slali svoju djecu u školu, neko vrijeme hranio u mojoj kući. Dok je ondje bio, moja mu obitelj ispripovjedi okolnosti pod kojima primih ploče, i stoga je on došao da se o tomu kod mene propita.
Dva dana nakon dolaska g. Cowderyja (bilo je to 7. travnja) započeh prevoditi Mormonovu knjigu, a on mi je stade pisati.