Progonstvo

Uskoro uvidjeh da moje kazivanje bijaše prouzročilo velike predrasude protiv mene među učiteljima religije, i to bijaše razlogom velika progonstva koje se nepres-tance povećavalo. I premda ja bijah nepoz-nat dječak, tek između četrnaeste i petna-este godine, a moje životne prilike bijahu takve da u svijetu ne mogoh ništa naročito značiti, ipak, ljudi visoka položaja bi me uzimali na nišan do te mjere te bi pokretali javno mišljenje protiv mene i poticali žestoko progonstvo. I svim sljedbama to bijaše zajedničko – sve se ujediniše da me progone.

Tada i često poslije toga nametalo mi se ozbiljno razmišljanje kako je veoma čudno da se neugledan dječak, koji je tek navršio četrnaestu godinu, i uz to suđen da mora zarađivati bijednu zaradu svojim svagdašnjim radom, smatra osobom tolike važnosti te privlači pozornost velikih i najpoznatijih sljedbi toga doba i to tako da kod njih budi duh najžešćeg progonstva i zlostavljanja. Bilo to čudno ili ne, no tako bijaše, a to često kod mene uzrokovaše veliku žalost.

Međutim, ipak je činjenica da sam imao viđenje. Od tada mislim da se osjećah poput Pavla kad se branio pred kraljem Agripom i podnašao izvještaj o viđenju što ga bijaše imao kad je ugledao svjetlo i čuo glas. Malo ih je tada bilo koji su mu vjerovali. Neki govorahu da je nepošten, drugi da je lud, te ga ismijavahu i pogrđivahu. No sve to ne umanji zbilju njegova viđenja. On je imao viđenje. On je i znao da ga je imao i nikakvo progonstvo pod nebom ne mogaše to izmijeniti. Makar ga oni i na smrt progonili, on ipak znade i znat će do svoga posljednjega daha da je i vidio svjetlo i čuo glas koji mu govori, i sav ga svijet ne mogaše primorati da misli ili vjeruje drugačije.

Tako bijaše i sa mnom. Ja doista vidjeh svjetlo, i usred toga svjetla vidjeh dvije Osobe, i one zbiljski meni govorahu. I prem-da me zamrziše i progoniše što rekoh da sam imao viđenje, ipak to bijaše istina. I dok me oni proganjahu, grdeći me što tako govorim, to me navede da reknem u svom srcu: Čemu me progone što govorim istinu? Ja doista imah viđenje, a tko sam ja da bih se Bogu opirao, ili zašto svijet misli da će me primorati te zaniječem ono što doista vidjeh? Jer imah viđenje, i znadoh to, a znadoh da to i Bog znade, i ne mogu to zanijekati niti se to usudih učiniti, u najmanju ruku znadoh da bih čineći to uvrijedio Boga i bio osuđen.

S obzirom na sektaški svijet moj se duh s time zadovoljio da moja obveza nije pridružiti se nijednoj od sljedbi, već da ostane kako jest dok ne budem dalje usmjeren. Uvjerih se da je istinito Jakovljevo svjedočan-stvo – kako čovjek, kome je nedostaje, može mudrosti zaiskati od Boga i zadobiti je bez negodovanja.

Dalje obavljah svoje obične poslove do dvadeset i prvog rujna tisuću osam stotina dvadeset i treće, trpeći sve to vrijeme žestoko progonstvo od ruku ljudi svih staleža, i religioznih i nereligioznih, jer sam i dalje tvrdio da bijah imao viđenje.

U vremenskom razdoblju između vremena viđenja i godine tisuću osam stotina dvadeset i treće – budući da mi bijaše zabranjeno priključiti se bilo kojoj od tadaš-njih vjerskih sljedbi, i kako bijah veoma mlađahne dobi, progonjen od onih koji trebahu biti moji prijatelji i sa mnom ljubaz-no postupati, a ako pretpostavljahu da sam obmanut, nastojati na pristojan i uljudan način dozvati me pameti – bijah prepušten svim mogućim napastima. Krećući se u raznolikom društvu često padah u naivne zablude te očitovah mladenačku slabost i nedostatke ljudske naravi, što me, teško mi je što moram reći, uvede u razne napasti, nedopuštene u Božjim očima. Kad to priznajem, nitko me ne treba smatrati krivim za kakav velik ili zlonamjeran grijeh. Sklonost da takvo nešto učinim nikad mi ne bijaše u naravi.