Prvo viđenje Josepha Smitha

U skladu s tom svojom odlukom da pitam Boga povukoh se u šumarak da to pokušam. To bijaše u osvit krasnog i vedrog dana rano u proljeće tisuću osam stotina i dvadesete. Prvi put u životu učinih takav pokušaj, jer pored svih svojih tjeskoba još nikada ne bijah pokušao na glas moliti.

Pošto se povukoh na mjesto kamo bijah unaprijed nakanio poći, ogledavši se unaokolo i utvrdivši da sam posve sâm, kleknuh i počeh Bogu iznositi želje svoga srca. Tek što to učinih, umah me zahvati neka sila koja me potpuno svlada, i tako se ona čudesno na meni odrazi da mi se splete jezik te ne mogoh govoriti. Gusta me tama obavi te mi se na trenutak učini kao da sam osuđen na nenadano uništenje.

Ali napregnuvši svu svoju snagu, zazvah Boga da me izbavi iz vlasti toga neprijatelja koji me zgrabi. I baš u taj trenutak kad bijah spreman utopiti se u očajanju i prepustiti uništenju – ne svom zamišljenom slomu nego snazi nekog stvarnoga bića iz nevidljiva svijeta koje imaše takvu čudesnu moć kakvu ja prije ne osjetih ni kod jednoga bića – baš u taj trenutak velike uzbunjenosti ugledah točno povrh svoje glave stup svjetlosti od sunca sjajniji koji se postupno spuštaše dok ne siđe na me.

Netom se on pojavio, ja se nađoh izbav- ljen od neprijatelja koji me držaše vezanim. Kad svjetlo otpočinu na meni, ja ugledah dvije osobe kojih se sjaj i slava ne daju opisati gdje stoje u zraku povrh mene. Jedan od njih mi progovori zazvavši me imenom te reče, upirući prstom u drugoga: »Ovo je Sin moj Ljubljeni! Slušaj ga!«

U namjeri da pitam Gospoda moj cilj bijaše doznati koja je od onih sljedbi ispravna kako bih saznao kojoj se priključiti. Stoga čim dođoh k sebi te mogoh govoriti, zapitah ja Osobe što stajahu povrh mene koja je od svih tih sljedbi ispravna – i kojoj bih se priključio.

Odgovoriše mi da se ne smijem priključiti nijednoj od njih, jer su sve pogrešne, te mi Osoba koja mi se obraćaše reče da su sva njihova vjerovanja odvratna u njegovim očima; da su svi ti učenjaci pokvareni: »Oni mi samo usnama pristupaju, a srce im je daleko od mene; naučavaju nauke – uredbe ljudske – imaju izgled pobožnosti, ali snage se njezine odrekoše.«

On mi ponovno zabrani da se priključim bilo kojoj od njih, i mnogo toga drugog mi on kaza, što sada ne mogu napisati. Kad ponovno dođoh k sebi, nađoh se gdje ležim nauznak gledajući u nebo. Kad svjetlo otide, ne imadoh nikakve snage, no, oporavivši se ubrzo pođoh kući.