Jesam li dovoljno dobar?

William Randall (Randy) Cone, Maryland, SAD

Mislio sam da ću pronaći vjeru, ljubav i duhovnu istinu živeći alternativnim načinom života. Nisam! Našao sam ih u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana i u hramu.

Kad sam bio tinejdžer 1960-ih, bjesnio je Vijetnamski rat. John F. Kennedy ubijen je, kao i Martin Luther King ml. i Robert Kennedy. Pobunio sam se protiv svojih roditelja i svih tradicija te institucija toga doba. Nisam se želio vjenčati niti dovesti djecu u svijet koji je tako nasilan, nepošten i disfunkcionalan.

Napustio sam srednju školu na trećoj godini, preselio se u okrug Haight Ashbury u San Franciscu u Kaliforniji u SAD-u, i živio život hipija od 1969. do 1972. Boravio sam u komunama, prihvatio sve poslove koje sam mogao naći te prigrlio idealistički i hedonistički način života, uključujući zlouporabu droga.

mladić s dugom kosom i bradom — Kad je Randy bio tinejdžer, mislio je da njegov život nema sretnu budućnost. »Pobunio sam se protiv svojih roditelja i svih tradicija te institucija toga doba« rekao je.

U isto sam vrijeme tražio vjeru, ljubav i duhovnu istinu. Meditirao sam i proučavao različite vjere, izvlačeći iz njih sve što mi se činilo istinitim ili vrijednim. Sva moja potraga je, međutim, završila frustracijom. Moj mi je brat John, znajući za moju potragu, poslao Mormonovu knjigu.

»Moraš ovo pročitati«, napisao je John, koji se ranije pridružio Crkvi.

Kad su me otpustili jer sam čitao Mormonovu knjigu na poslu na benzinskoj postaji, pomislio sam: »Ona ne može biti dobra«. Bacio sam knjigu.

Nedugo nakon toga, John mi je rekao da dolazi u Zaljevsko područje San Francisca s pjevačkom skupinom sa Sveučilišta Brigham Young.

»Volio bih te vidjeti«, rekao je, predlažući da se nađemo ispred hrama Oakland Kalifornija.

Vozeći se po Zaljevsku području noću, često bih viđao hram. Duhovno me privlačilo, pa sam čitao o tome i htio ući unutra. John i ja sreli smo se rano jednog jutra na hramskom tlu. Nakon našeg posjeta, rekao je kako je vrijeme da njegova skupina uđe u hram.

»Randy, nećeš moći ući u hram«, John mi je rekao.

»Znam, ja sam hipi«, odgovorio sam, »ali proučavao sam istočnjačke vjeroispovijesti, vegetarijanac sam, živim u komuni u kojoj sve dijelimo i imam 20 dolara. Koliko bi ulaz mogao biti?«

»Puno više od toga«, odgovorio je John. »Nisi dovoljno dobar.«

U to sam se vrijeme smatrao intelektualno, filozofski i duhovno naprednim. Kako nisam mogao biti dovoljno dobar?

Ispunjen nadom

Moji roditelji nekoliko godina nisu znali gdje sam. Bili su to dobri ljudi koji su mi pokušali pružiti najbolje moguće obrazovanje i bili su, razumljivo, razočarani mojim odabirima. Kada se moj otac razbolio, majka me nagovorila da se vratim kući u Washington, D.C. Kad sam stigao, John mi je pronašao posao u ekipi koja gradi hram Washington D.C.

Nisam znao, ali dogovorio mi je da radim s ekipom misionara povratnika. Bio sam zapanjen što je John Howell, glavni predradnik, tražio od člana ekipe da se moli na početku svakoga radnog dana – nešto što nikada prije nisam vidio kod ekipa s kojima sam prije radio.

Jednog dana na poslu nekoliko nas postavljalo je jedna od teških ulaznih vrata hrama koja su pala i zgnječila mi prst tanko poput novčića. John je žurno prišao, pogledao moj prst, zatražio malo posvećena ulja i dao mi blagoslov. Prst mi je zacijelio tako brzo da nisam trebao ići liječniku.

Drugom prilikom, dobio sam žilet i rečeno mi je da ostružem komadiće krhotina s betonskih podova.

»Zašto?« Pitao sam jednog od članova naše ekipe. »Zar ne postavljaju tepih?«

»Randy, ti ne znaš čiji je ovo dom, zar ne?« odgovorio je. »Usavršavamo ga za Savršenog.«

Svijet se utapao u cinizmu, gorčini, mržnji i strahu, ali primjer i podučavanja mladića s kojima sam radio ispunili su me nadom. Dok su članovi ekipe iznosili svoja uvjerenja sa mnom, znao sam da su iskreni i autentični. Dali su dvije godine svojeg života kako bi služili drugima i bili su inteligentno optimistični. Htio sam da njihova naučavanja budu istinita. Osjećao sam da stječem prosvjetljenje koje sam tražio i da me Gospodin duhovno priprema.

John Howell predložio je da se sastanem s cjelodnevnim misionarima. Umjesto toga, odlučio sam da me podučavaju moj brat i jedan od njegovih prijatelja, još jedan misionar povratnik. Dok su me podučavali, želio sam vanjski, nepobitni dokaz da je ono što učim istina. Bez tog dokaza, nisam htio daljnje rasprave.

Kada sam ih upitao kako znaju istinu, odgovorili su: »Čitali smo, molili se i osjetili svjedočanstvo od Duha Svetoga«. Rekli su mi da trebam isto svjedočanstvo.

Te sam noći otišao u šumarak u blizini svojeg susjedstva. Ne znam koliko dugo sam se molio, ali učinio sam to s apsolutnom nakanom. Opetovano sam Bogu postavljao četiri ista pitanja: »Je li Mormonova knjiga riječ Božja? Jeste li se ti i tvoj Sin ukazali Josephu Smithu? Je li ovo istinita Crkva Isusa Krista? Jesam li dovoljno dobar da budem član?«

Odgovor na svako pitanje došao je šaptom mojoj duši – »Da« – četiri puta. Ta su šaputanja bila popraćena spokojnim i uzvišenim osjećajima.

Pognute glave, klečeći u molitvi i natopljen suzama, uzviknuo sam: »Ako je to odgovor koji ćeš mi dati, onda ga prihvaćam i potpuno ću posvetiti svoj život tebi i ovom evanđelju kako mi ga objavljuješ«. Riječi ne mogu izraziti misli, osjećaje i istine koje su me obuhvatile.

Svjedočanstvo koje sam primio te noći bilo je nepobitno, a jednako je snažno i sada kao i tada. Od te molitve, Bog mi je dokazao te odgovore na tisuće čudesnih i praktičnih načina.

autor kao mladić — »Crkva je čudo«, kaže Randy, prikazan ovdje mjesec dana nakon svojeg krštenja. »I moj je život u Crkvi bio čudesan.«

Vatra je gorjela u meni

Ubrzo nakon što sam kršten 1974. godine, prisustvovao sam svojem prvom Općem saboru u Salt Lake Cityju sa svojim bratom Johnom. Bio sam iznenađen kada je starješina Boyd K. Packer (1924. – 2015.) iz Zbora dvanaestorice apostola, koji je upoznao moju tetku u New York Cityju tri tjedna prije tog sabora, govorio o Johnu i meni tijekom svojega nedjeljnoga jutarnjeg govora.

Citirajući moju tetu, starješina Packer rekao je: »Dvojica mojih nećaka pridružila su se vašoj Crkvi. Ne mogu vjerovati koliku je promjenu to donijelo u njihov život.«

Zbog te duboke promjene (vidi Alma 5:14), u meni je gorjela vatra koju sam želio iznijeti. Ubrzo sam se zatekao u Idahu kao cjelodnevni misionar. Na polovici svoje misije preminuo je moj otac, koji je bio moj najveći junak i najbolji prijatelj. Moja je majka nazvala mojeg predsjednika misije i zamolila da dođem kući održati govor. Kada mi je predsjednik misije prepustio odluku o odlasku, rekao sam mu da se želim moliti i postiti 24 sata prije nego što odlučim.

Te sam noći sanjao san. Moj mi se otac ukazao. Usred uzvišenih i značajnih rasprava s njim, rekao mi je: »Sine, ostani na svojoj misiji«.

Slijedio sam tatin savjet i ostao.

mladić kao misionar — Zbog duboke promjene koja je uslijedila nakon njegova obraćenja, u Randyju je »gorjela vatra« koju je želio iznijeti kao cjelodnevni misionar.

Šest mjeseci nakon svoje misije, držao sam majku za ruku dok je posljednji put udahnula. Desetljećima kasnije, moja supruga Lisa pronašla je pismo mojih roditelja u staroj kutiji. Tata mi ga je napisao tijekom moje misije, ali je umro prije slanja.

»Naša su srca bila i jesu te uvijek će biti puna ljubavi prema tebi. Shvaćam da stvari nisu uvijek bile savršene, ali to je život. (…) Krist nije rekao: ‘Slijedi me i bit će lako’. Rekao je: ‘Uzmi[] svoj križ i… slijedi [me]’ [Matej 16:24]. Nosio je križ, ali svi imamo svoje iverje. Možda će naše mjesto na Nebu ovisiti o tome kako ćemo se mi nositi s našim. Sine, jako te volimo.«

Ono što sam tražio

Dok sam odrastao, bio sam grub prema roditeljima, ali nikada nisam sumnjao u njihovu ljubav. Otkako sam pronašao Crkvu, naporno sam radio kako bih im zahvalio i odao počast.

Dana 17. veljače 2018., dva tjedna prije zatvaranja hrama Washington D.C. radi renoviranja, bio sam zapečaćen za svojeg oca i majku, 42 godine nakon što su prošli kroz veo u vječnost. Moj najstariji sin, William, djelovao je kao zastupnik za mojeg oca, a Lisa je djelovala kao zastupnica za moju majku. Osjećao sam da su moji roditelji, koji su ranije bili zapečaćeni jedno za drugo, bili tamo u duhu.

U hramu nalazimo užad koja nas zauvijek povezuje s našim voljenima. Siguran sam u to.

Kad sam bio mlad, nisam se želio vjenčati niti imati djecu. No danas su moja supruga, djeca i unuci moja najveća blaga. Crkva je čudo, a moj je život u Crkvi bio čudesan. S Josephom Smithom kažem: »Da nisam proživio to što jesam, ni sam ne bih vjerovao.«

Prije 50 godina, bio sam građevinski radnik na hramu Washington D.C. Bio sam uvjeren kako moj život nema sretnu budućnost. Danas sam hramski radnik u tom istom hramu, prihvativši Gospodinov poziv da ga slijedim, primim njegovo iscjeljenje, prigrlim njegove uredbe i nastojim postati poput njega.

muž i žena stoje zajedno i smiješe se — Randy i njegova supruga Lisa služe u hramu Washington D.C., koji je on pomogao izgraditi prije 50 godina.

Obnovljena Crkva nije teorija, filozofija ili samo zajednica ili kultura. To je istinita Crkva našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista.

Mislio sam da ću u San Franciscu pronaći ono što sam tražio. Nisam! Pronašao sam to u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana i u domu Gospodnjem, »krunsk[om] dragulj[u] Obnove«.