Panel rasprava: Pozivanje učenika na sudjelovanje

Starješina Clark G. Gilbert: Hvala Vam, starješino Meredith. Kakva snažna poruka. A ako ne poznajete starješinu Mereditha, nadam se da možete osjetiti njegovu snagu i uvjerenje. Vidio sam ga na terenu za pickleball te mislim da će Zajednica kršćanskih sportaša preispitati svoju oznaku.

Postavit ću temu o kojoj ćemo ovdje raspravljati za minutu. I želim se osvrnuti na nešto što je starješina Meredith rekao: kako podučavamo jest važno. Iz njegovih je izjava jasno, a mislim da to svi znamo, kako učinkovit učitelj čini veliku razliku u životu naših polaznika i u načinu na koji uče. Ali način na koji to radimo jest zaista važan. Starješina Christofferson sinoć se na to osvrnuo; starješina Meredith danas je to ponovno spomenuo.

Zamolili smo vas da dođete na ovaj skup radionica nakon što ste pročitali i pregledali odsjek u priručniku Podučavati na Spasiteljev način, pod nazivom »Pozivajte na marljivo učenje«. Toliko toga u tom [odsjeku] zahtijeva od nas da pozovemo polaznike da preuzmu odgovornost za svoje učenje.

Neki od vas su već čuli ovu priču, pa se ispričavam. Moj cimer s fakulteta rekao je: »Clark, sviđaju mi se tvoje priče. Prvih pet ili šest puta, stvarno su dobre.« Ali želim iznijeti ovu priču jer me dirnula i iznijet ću grešku koju sam jednom napravio u svojem podučavanju. Ali u hotelu Charles u Cambridgeu, Massachusetts, svaka treća hotelska soba ima sliku koja prikazuje ploču i profesora na ploči, kako crta sebe. I pisalo je: »Doug je volio vlastita predavanja«, a sve što radi je da crta sebe iznova i iznova za studente. I ponekad u našoj ljubavi i zaista iskrenoj ljubavi prema našim polaznicima želimo iznijeti ono što nam je osobno tako duboko, no ponekad im to može stati na put da imaju priliku djelovati te poticati vlastito učenje.

I sjetio sam se kako sam u istoj sezoni proveo četiri godine svojeg života proučavajući jednu temu i napisao sam studij slučaja koji je postao nastavni materijal u školi Harvard Business School o tvrtki pod nazivom Knight Ridder. Bio sam autor studije slučaja, a u mojoj prvoj godini predavanja, mislim da je osam različitih nastavnika predavalo moj studij slučaja. I na kraju godine dobivamo podatke o tome kako je studij slučaja prošao u odnosu na sve ostale studije. I dok sam gledao podatke, kada sam ja predavao, bio je to drugi najgori studij slučaja semestra, a ja sam bio autor tog studija. A kada su drugi predavali, bio je među pet najboljih.

Dakle, što se događalo? Zašto je studij slučaja koji sam napisao, koji sam proveo četiri godine proučavajući, bio moji drugi do najgoreg predavani studij cijelog semestra, a kada su drugi predavali među pet najboljih? Što mislite da se događalo? I samo ću pitati skupinu, što mislite da se događalo? Ne znam imamo li mikrofone, pa ću otići negdje blizu. Rosemary, mogu li te samo prozvati? Zašto je moj vlastiti studij slučaja koji sam ja predavao bio tako loše predavan? I nemojte reći: »Zato što si stvarno loš učitelj, Clark«.

Sestra 2 (Rosemary): Možda ste više objašnjavali i dopuštali im da manje razmišljaju o tome.

Starješina Clark G. Gilbert: Da, Rosemary je rekla: »Možda im više objašnjavam i dopuštam im da manje razmišljaju o tome.« To je apsolutno dio toga. Ima li još kakvih misli? Što sam mogao – što sam radio krivo da je taj studij tako loše izveden? Da. Ovdje nazad. U redu. Brat Brown dobro vježba ovdje.

Sestra 3: Možda to nije bilo primjenjivo na studente.

Starješina Clark G. Gilbert: U redu. Možda nije bilo primjenjivo na studente. Ili možda još problematičnije: ono što sam odabrao smatrati doista važnim možda nije bilo primjenjivo na studente. Usput, sljedećeg semestra, jedan je od mojih kolega rekao: »Clark, ovaj se studij slučaja sam podučava. Trebaju ti samo tri sjajna pitanja, a ti ga previše kompliciraš. Previše znaš o tome i to prolazi pored studenata.« Usput, iskoristio sam njegov plan podučavanja s malo frustracije, iskreno, i studij se slučaja odmah vratio u gornji kvartil.

Ponekad naša vlastita stručnost i znanje, ako ometaju poticanje polaznika na učenje, mogu biti prepreka. A to ne znači da se znanje ne bi trebalo davati drugima. Ali kako se ono daje drugima na način koji potiče marljivo učenje? Danas bih želio održati panel raspravu s četiri sjajna učitelja koji to čine dobro, na temu »Kako pozivati polaznike da preuzmu odgovornost za svoje učenje?« Zato ću ih pozvati ovdje da mi se pridruže na ovom panelu, i predstavit ću svakog od njih.

Ovdje sjedi pored mene Kaylee Merrill. Ona je ravnateljica vjeronauka u East Highu u Salt Lake Cityju, Utah. Pored nje je John Hilton, profesor drevnih Svetih pisama na BYU-u. Do njega je Jenet Erickson, profesorica povijesti i nauka Crkve na BYU-u. A do nje je Nate Peterson, profesor vjere sa sveučilišta BYU-Idaho.

Želio bih započeti našu raspravu danas i odmah prijeći na sinoćnji govor starješine Christoffersona . I dok smo proučavali njegov govor i znali temu koja dolazi na ovaj panel te razgovarali o tome kao skupina koja se pripremala za to, on je uspostavio – starješina Meredith učinio je to prije samo minutu – izravnu vezu za preuzimanje odgovornosti za učenje i cjeloživotno učeništvo. Ne samo učeništvo, već cjeloživotno učeništvo.

Počet ću sa sestrom Erickson. I dok gledate na to pitanje, kako su te dvije stvari povezane? Što ste naučili iz sinoćnjeg govora starješine Christoffersona? I kako bi to trebalo utjecati na način na koji podučavamo?

Sestra Jenet Erickson: Hvala Vam, starješino Gilbert. Predivno je biti sa svima vama nadahnjujućim učiteljima. Kada sam tek počela podučavati na BYU-u – netom prije početka – starješina Richard G. Scott, taj majstorski učitelj, došao je i održao prezentaciju na Education Week [Tjednu obrazovanja]. I iznio je nešto što mi je bilo toliko upečatljivo da sam tog semestra primijenila način na koji je on podučavao, a što prije nisam razumjela. Govorio je o važnosti toga da je život potraga koju će Gospodin podučavati kroz svojeg Duha. Zato smo i bili ovdje. Zatim je rekao: »Svaki put kada učitelj pozove polaznike da sudjeluju, a polaznik podigne ruku da odgovori, oni signaliziraju Gospodinu Isusu Kristu svoju želju za učenjem.« I sinoć, dok smo slušali starješinu Christoffersona kako govori o moći opredjeljivanja, podsjetila sam se nedavnog sastanka duhovne misli danog na sveučilištu BYU-Idaho gdje je taj izuzetni učitelj podučio da je moć u njima – jezik koji ste Vi koristili, starješino Gilbert. A to je kad prepoznamo da je moć Božja, moć protivnika, moć unutar pojedinaca, da je ta moć to da se pokaže spremnost za pristup – da se omogući pristup – Gospodinu u njihov život.

To je ono što želim pozvati kod svojih polaznika: njihovu čežnju da dopuste Gospodinu pristup njihovu životu jer je on moć promjene. On je moć rasta. Dakle, to se događa na 100 milijuna načina. Možete čuti predsjednika Packera kako kaže da se svjedočanstvo nalazi u iznošenju istog. U tom procesu doživljavamo moć da požurimo njegovo djelo u naš život i doživljavamo njegov utjecaj koji nas mijenja, njegov obraćujući utjecaj koji se tada rasplamsava. Aktivira se – jezikom starješine Christoffersona sinoć – aktivira moć da dopustimo Isusu Kristu i njegovu utjecaju da uđe u naš život.

Sada još uvijek učim kako to učiniti. Bila sam jako zahvalna na tome što su mentori došli u moj razred i rekli: »Jenet, probaj ovo, probaj ono«. I u svakom slučaju, ono što me pozivaju da učinim jest da polaznici aktiviraju svoje opredjeljivanje u otkrivanju, u sudjelovanju, i tada mogu osjetiti Duha Svetoga. Mogu osjetiti, kako oni osjećaju, da im Duh Sveti svjedoči na duboko osoban način o istini koja im je potrebna u njihovu životu. A onda ih to postavlja na put djelovanja s opredjeljivanjem da budu cjeloživotni učenici.

Starješina Clark G. Gilbert: Predivno. I mislim, znate, ono na čemu se usidravate jest da postoji nešto u vezi s osobnim djelovanjem – to djelovanje s opredjeljivanjem – koje je povezano s tim. Druge misli? Preuzimanje odgovornosti za svoje učenje. Zašto to stvara cjeloživotno učeništvo? Netko od panela?

Brat John Hilton III: Možda mogu iznijeti usporedbu koju ponekad koristim sa svojim polaznicima. Nije savršena usporedba – ali izvadit ću komad sirove vune i reći: »Ovo je poput Svetih pisama o kojima danas raspravljamo«. I pretpostavimo da podučavam ovu nevjerojatnu lekciju gdje iznosim sve ove predivne uvide. Dao sam vam puno vune. Osjećaj je lijep. Stavite je na glavu, a zatim izađete kroz vrata; vjetar puše i otpast će.

Dakle, ono što se mora dogoditi jest da polaznik počešlja i isplete vunu. Mora je ispresti u konac, a zatim može postati vuneni kaput koji, kada polaznik izađe, ne može otpuhati.

Zato tu usporedbu iznosim dijelom kao podsjetnik sebi da se zapravo ne bavim dijeljenjem sirove vune. Želim da polaznici imaju kapute i da taj posao moraju sami obaviti.

Ponekad pridajemo veliku važnost onome što kažemo, a to je teško jer znam da kao učitelji imamo puno sjajnih stvari za reći. No da bi polaznici to stvarno unijeli u svoje srce, moraju djelovati. To se mora preseliti iz njihovih glava u njihovo srce. I tako pomažući polaznicima da djeluju, to je zapravo jedini način kako mogu postati cjeloživotni učenici Isusa Krista.

Starješina Clark G. Gilbert: Dakle, Johne, moraš nabaviti nešto profinjenije od sirove vune. Zašto je oni moraju preraditi, a ne samo ti?

Brat John Hilton III: To je zato što u procesu djelovanja, upravo tada to sami shvate. Dakle, ako samo pričam i pričam i pričam, to je samo stavljanje na njih. I meni kao učitelju lako je osjećati se kao da radim tako dobar posao.

Ja stvarno stavljam. Stavljam na njih. Ali da bi [to] ušlo u vas, vi morate djelovati. Nema drugog načina. U redu.

Starješina Clark G. Gilbert: Nate –

Brat Nate Peterson: Starješino Gilbert, upravo po tom pitanju, starješina Christofferson podigao je to na tu razinu, zar ne? Mislim, tko bi rekao da je opredjeljivanje tako velika stvar? To je kao onaj lik u filmu kojeg ste vidjeli u pozadini cijelo vrijeme od samog početka. I, što ako je opredjeljivanje odgovor – da je tu u početku – i to je ono što je rekao. Opredjeljivanje. Točno. Napredak zahtijeva opredjeljivanje, a onda opredjeljivanje zahtijeva istinu. I ja mogu podučavati istinu u lekciji.

Ali to je ono što je rekao. To je jedan od načina na koji Sotona napada. Mislim da je ponekad u redu ako ih učimo istini. Ali starješina Christofferson rekao je da je to taj drugi napad koji moramo prevladati, kada ih pozivamo da iskoriste svoje opredjeljivanje. Dakle, mogu podučiti sjajnu lekciju; mogu svjedočiti o istini, no onda aktiviram tu slobodu opredjeljivanja – to je ta sljedeća razina gdje ih pozivam da se uključe, postanu agenti i dopuštam im da koriste tu slobodu opredjeljivanja koju su imali od početka.

Dakle, taj napredak zahtijeva opredjeljivanje. Opredjeljivanje zahtijeva istinu, a istina zahtijeva pozivnicu. Što nas vraća natrag u napredak.

Starješina Clark G. Gilbert: Odlično. Kaylee, biste li što dodali?

Sestra Kaylee Merrill: Sviđa mi se veza koju je starješina Christofferson sinoć uspostavio. Uz to, povezao je tu vezu sa savezima. Jer što je cjeloživotni učenik? To je netko tko sklapa i obdržava saveze. Stoga tražimo od naših polaznika da primjenjuju opredjeljivanje unutar učionice, izvan učionice, kako bi, kada dođe vrijeme, shvatili kako koristiti svoje opredjeljivanje za sklapanje i obdržavanje saveza do kraja života.

Starješina Clark G. Gilbert: Predivno. Svidjelo mi se kad je rekao da su savezi individualni. Oni zahtijevaju djelovanje, a to je krajnja mjera učenika.

Želimo vas sve pitati, nadam se da ste razmišljali o istom pitanju. Htio bih provesti samo jednu minutu da razmislite o ovom pitanju: Kakav je odnos između preuzimanja odgovornosti i konkretnog stvaranja cjeloživotnog učeništva? Zašto je to tako važno?

Starješina Christofferson rekao je da su nas Prvo predsjedništvo i Zbor Dvanaestorice to podučavali na seminaru za vođe misija. To su podučavali savjetnike za mlade. Naglašavaju to nama kao vjeroučiteljima.

Koja je ta veza? Osobna odgovornost za učenje i cjeloživotno učeništvo.

Odvojite minutu. Zapišite što mislite koja je to veza. Što ste čuli sinoć? Što sada čujete? Koje druge misli imate? Zaustavit ćemo panel na samo jednu minutu dok zapisujete neke misli o tome.

Sada ću vas pitati u skupinama od po dvoje ili troje, ovisno o tome kako ste konfigurirani. Ako ste kod kuće i niste s nekim pored sebe, pronađite nekoga s kim možete ovo iznijeti.

Ali iznesite nekome pored sebe što ste osjetili; i mi ćemo to učiniti ovdje na panelu, a ja ću se potruditi da moj mikrofon ne bude donešen svima vama. No, samo u sljedećoj minuti iznesite svoj uvid i dopustite osobi pored vas da vam je iznese.

[Nečujna rasprava iz mnoštva]

Vratimo se zajedno. Mislim da obitelj Gilbert voli ovu novu tehniku gdje mogu isključiti tatin mikrofon u bilo kojem trenutku na lekciji obiteljske večeri.

Netko tko je osjetio poticaj iznijeti nešto o ovoj temi, biste li samo ustali i iznijeli to skupini? Uzet ćemo samo nekoliko ovdje. Samo podignite ruku i ustanite. Da, baš ovdje. Oh, mislio sam da sam vidio ruku kako se diže. Cami Anderson, samo ću te hladno pozvati. Hvala. Odmah iza vas, brate Brown. Samo tako.

Sestra Cami Anderson: Hvala Vam, starješino Gilberte, na ovoj prilici.

Pa, Yvonne i ja smo upravo razgovarali o tome kako to svakodnevno učeništvo o kojemu je starješina Christofferson govorio, dok pomažemo našim polaznicima da vide da im to pomaže da nastave u svojoj vjeri i učeništvu te kroz životne kušnje. I to je više od, znate, pukog čitanja Svetih pisama ili izgovaranja molitvi u teškim vremenima, ali oni to mogu činiti kada se suočavaju s vrlo teškim kušnjama i drže svoje usredotočenje na Spasitelja. I shvaćaju da bez obzira na njihovu vjeru, njihova vjera je u njega i on će im pomoći kroz bilo što, bez obzira s kakvim se izazovima suoče.

Starješina Clark G. Gilbert: Sviđa mi se to. I sviđa mi se ideja korištenje probe kao način pružanja konteksta. Kao, ako se zapitamo: hoće li se ovoga sjetiti kada im bude teško u životu? Što se tiče poante brata Hiltona: hoće li im ta vuna jednostavno otpuhnuti? Ili će imati nešto što nose sa sobom?

Druge misli? Molim vas, neka netko digne ruku i dobrovoljno se javi. Da, ovdje. Odmah pored vas.

Brat 9: To je nešto o čemu sam razmišljao cijelu svoju karijeru. Starješina Bednar održao je govor »Seek Learning by Faith« [Tražite učenje vjerom], kada sam bio mladi učitelj vjeronauka. I rekao je, tako često govorimo o podučavanju po Duhu, ali ne činimo dovoljno govoreći o tome što znači učiti vjerom. I podučio nas je iz 2 Nefija 33 da Duh može prenijeti riječ Božju u srce, no hoće li ući u naše srce ovisi o nama. I trebamo djelovati u vjeri kako bismo to unijeli u svoje srce. I da se mi, kao učitelji, ne bavimo samo dijeljenjem ribe. Moramo ih naučiti kako loviti ribu. Da se najveća učenja u životu hvataju, a ne podučavaju.

I od tada je to za mene bila vrlo utjecajna poruka. Usporedio sam to s nama kao učiteljima – naš posao nije samo stati pred razred i vježbati pred njima i pokazati im što radimo da bismo dizali utege. To ih neće ojačati. Moramo ih pozvati da djeluju. Moraju sami raditi sklekove. Oni moraju sami raditi svoj posao kako bi mogli steći snagu iz iskustva koje će ih onda nositi naprijed kao cjeloživotni učenici i imati snage suočiti se s tim iskušenjima i izazovima koje će imati.

I tako, u svakom slučaju, otkad je starješina Bednar održao taj govor, razmišljao sam o tome – da je zaista naša odgovornost pozvati ih da djeluju u vjeri kako bi tom vježbom imali snagu suočiti se s izazovima.

Starješina Clark G. Gilbert: I po Vašem mišljenju, to je veza s cjeloživotnim učeništvom. To je sposobnost da djelujete u svojem razredu i tijekom semestra oni će nastaviti biti nešto kada niste tamo.

Brat 9: Upravo tako.

Starješina Clark G. Gilbert: U redu. Hvala. Možda još jedan komentar. Da, brate Bollingbroke?

Brat Bollingbroke: Kad sam bio ranojutarnji koordinator, imao sam učitelja koji je bio učitelj godine na medicinskom fakultetu na Sveučilištu u Nevadi, Reno, i razgovarali smo o našoj prijavi za sudjelovanje u spremnosti.

Naposljetku je rekao: »Da, ali na kraju dana, brate Bolingbroke, ovo je lakat. I možemo raspravljati i sudjelovati, ali ovo je lakat, i uvijek će biti lakat. Ja sam učitelj anatomije. Ne možemo razgovarati i iznositi« – no postavio sam mu ovo pitanje – što je i Nate rekao – postoji ravnoteža između podučavanja istine i njezine primjene. Rekao sam: »No zar tvoji učenici ne uče bolje kada migolje laktom? Znaju kako to funkcionira? Mogu vidjeti sve ligamente?«

I mislim da ponekad u vjerskom obrazovanju postoje načini na koje to i sami mogu doživjeti. Puno će bolje zapamtiti lakat ako ga ozlijede, ili ako su ga ozlijedili, ili ako im postane zanimljiv. I stoga, kao učitelji, izjavljujemo da je brak između muškarca i žene određen od Boga i da je obitelj u središtu Stvoriteljeva nauma za vječni cilj njegove djece. No oni to moraju otkriti. A ako samo podučavamo istinu bez rada na tom laktu, onda će vjetar otpuhati s njih.

Starješina Clark G. Gilbert: Predivno. Hvala. Nadam se da ćete nastaviti razmišljati o tom pitanju, jer ponekad kad sam razgovarao s učiteljima o važnosti uključivanja polaznika, oni ga smatraju obveznim. Ne žele biti predavač s oznakom predavača, a rasprava odmah prelazi u tehniku i ne usredotočuje se na pitanje »Zašto to radimo?. Koja je veza između tog oblika angažiranja i osobnoga cjeloživotnog učeništva?«

I pozivam vas da nastavite razmišljati o tome, čak i kada sada prelazimo na razgovor o nekim pristupima podučavanja koji pomažu našim polaznicima. Molim vas, nastavite se vraćati na ovu uzvišeniju svrhu – zašto ovo uopće činimo.

Jedan od načina na koji pozivamo na marljivo učenje jest zatražiti od polaznika da dođu pripremljeni. I mi smo vas zatražili. Ne želim – pa, učinimo to. Ovo je bila priprema za današnje zasjedanje: pročitati odsjek »Pozivajte na marljivo učenje« iz priručnika Podučavati na Spasiteljev način; pročitati govor »Moć je u njima« koji sam održao u siječnju; prisustovati sastanku duhovne misli starješine Christoffersona i razmisliti o ova dva pitanja: Na koje je načine Spasitelj pozvao na marljivo učenje kod onih koje je podučavao? Kako mogu učinkovitije pomoći onima koje podučavam da preuzmu odgovornost za svoje učenje?

To je bilo pripremno zaduženje. Koliko vas je ovdje napravilo barem dvije od tih aktivnosti? U redu.

Kako to možemo učiniti? Kako pozivamo polaznike da dođu ispred iskustva učenja i da budu spremni za to? Kakva razmišljanja imate o panelu?

Brat Nate Peterson: Mislim da starješina Gilbert čini taj korak unatrag. Kao da je sjajno – znate, kao što je John podučavao – sjajno je ako čitaju za moj razred i sjajno je ako čitaju, a ja im dam dobru ocjenu. Ali čak je i bolje ako razviju naviku svakodnevnog proučavanja Svetih pisama.

Dakle, ako mogu odzumirati i reći, »Za što tražim od njih da se pripreme? Zašto tražim da se pripreme?« Kao što nas je starješina Meredith podučio – gledate u budućnost. Učeništvo zahtijeva disciplinu.

Dakle, ono što ih zapravo tražim nije samo da čitaju radi mojega razreda kako bi dobili dobru ocjenu, već ih tražim da čitaju svoja Sveta pisma kako bi mogli čuti glas Gospodnji. Čuti Duha. Postane sjajno ako bi je čitali mjesec dana tijekom jednog semestra na mojem satu, ali još bolje ako započnu naviku – taj niz, znate, samo pokušavam čitati malo svaki dan, čak i ako je to za pripremu za moj sat. To je moja prilika da pozovem korištenje opredjeljivanja, je »Da. Želim da čitate ovdje, ali želim da čitate zauvijek jer je to riječ Božja. Donijet će svjetlo u vaš život. I tako ćete osjećati Duha – tako ćete čuti riječ Božju«, što im pomaže nakon mojeg razreda.

Starješina Clark G. Gilbert: Brate Peterson, sviđa mi se ovo jer povezujete pripremu s cjeloživotnim učeništvom. I to će nam zapravo pomoći na satu u utorak. Ali kažete: »Pokušavam stvoriti obrazac dolaska pripremljen tijekom cijelog života polaznika.« I to je jedan od razloga zašto pozivamo na pripremu prije iskustva učenja.

Brat Nate Peterson: Jer će im to trebati na Nedjeljnoj školi. To će im trebati na zboru starješina i Potpornom društvu. Ne želimo samo da čitaju za satove vjerskog obrazovanja. Želimo da se pripreme za sakramentalne sastanke. Nadamo se da će ići u hram pripremljeni. To je obrazac pripreme, cjeloživotnog učeništva.

Starješina Clark G. Gilbert: Predivno. Druge misli?

Sestra Jenet Erickson: Starješino Gilbert, razmišljala sam – tako je lijepo čuti Natea – razmišljala sam koliko želim da znaju da im Isus Krist žudi pomoći, kako doslovno stoji pred vratima i kuca te želi biti dio njihova života. I zato dio toga zahtijeva da ih pripremim da vide važnost onoga o čemu govorimo – zašto je ova priča važna za njih, zašto su njihova pitanja zapravo odgovorena u istinama ovdje, zašto su najdublje čežnje njihova srca, moć promjene, rasta i iscijeljenja i sve stvari za kojima žude, zapravo odgovorene upravo ovdje u ovom procesu.

Ali to zahtijeva da vjerujem u to o sebi i njima, a zatim da im pomognem razumjeti važnost za njihov život – da Isus Krist nije samo u tome da oni nešto nauče. Njegova je čežnja zapravo osobno izliti istinu, pomoć, iscjeljenje i moć za njih kroz ono što mi činimo danas u razredu i njihovu pripremu za to i kako će djelovati nakon toga.

Starješina Clark G. Gilbert: Znate, dok vas slušam kako govorite, uvijek pomislim, pa, pokrit ćemo ovo čitanje na satu. Molimo vas da je pročitate prije nastave. Predlažete nešto čega se nisam sjetio, a to je da ako ih mogu navesti da razmisle o njegovoj važnosti, onda će razredna rasprava biti utjecajnija. To bi čak moglo oblikovati pitanje o kojem sam im dao da razmisle unaprijed ili tekst koji ću im dati unaprijed, jer želim da shvate zašto će naša rasprava biti toliko važna kada se sretnemo u učionici.

Johne, želite li nešto dodati?

Brat John Hilton III: Mislim da je dio ovoga promjena moje paradigme kao učitelja: kao dio moje uloge doista je važno pomoći polaznicima u učenju – mislim da većina nas podučava Sveta pisma – stoga će najvažnija priprema biti čitanje Svetih pisama unaprijed.

Prije nekoliko godina, predsjednik Oaks rekao je: »Mislim da bi najvažnija stvar koju bismo mogli učiniti kao učitelji polaznika vjeronauka i instituta bila povezati polaznike sa Svetim pismima i rezultatima svakodnevnog proučavanja Svetih pisama.«

Dakle, ako je ta paradigma duboko u mojem srcu, onda to nije samo sporedna stvar koju radim. To je temeljni dio onoga što radim. Kako ću im pomoći? I ja, samo da možda nadodam na ono što ste oboje rekli, dio ovoga jest pomaganje polaznicima da proučavaju Sveta pisma prije nastave. I postoji mnogo tehnika koje mogu biti jednostavne poput pomaganja polaznicima da nauče različite pristupe za proučavanje Svetih pisama.

Ponekad im pomaže da razumiju. Imao sam polaznicu u proteklom semestru koja se mučila s razumijevanjem pročitanog. Podučavao sam razred temeljen na Bibliji, a na satu smo razgovarali o tome kako crkveni priručnik kaže da ponekad drugi prijevodi Biblije mogu biti korisni u osobnom proučavanju. I pogledali smo mrežnu stranicu koja pokazuje različite prijevode Biblije. Pa, vratila se dva tjedna kasnije i rekla: »Brate Hilton, pronašla sam prijevod Biblije koji je napisan na razini čitanja šestog razreda i moje proučavanje Biblije se potpuno promijenilo. Sada to razumijem.

I tako, na koje god načine možemo pomoći polaznicima da dobiju više od svojega osobnog proučavanja Svetog pisma, oni će to htjeti učiniti. Ako se povezuju s Isusom Kristom, htjet će proučavati. To nije kućica koju moraju označiti.

Starješina Clark G. Gilbert: Znate, to je prekrasno. I pretpostavljam da svi osjećate da ako polaznik pročita nešto prije nastave da je iskustvo učenja u razredu dublje zbog toga. I je li to poštena pretpostavka?

Brat John Hilton III: Sigurno.

Starješina Clark G. Gilbert: Jedna od stvari o kojoj brinem: postoji socijalni ugovor koji imamo s polaznicima. Ako ih zamolimo da se pripreme, naravno, suštinski su nagrađeni za tu pripremu. Ali ako se ta priprema ne koristi, ne crpi iz nje ili ne aktivira u razredu, mi im na neki način govorimo: »Ne morate se zapravo pripremati da biste došli na moj sat«. To je »Znam da sam to stavio u nastavni plan i program, ali nije bilo važno što ste se pripremili«.

A to može poremetiti kulturu.

Rekli ste da razvijam naviku svakodnevne pripreme. Ali, Nate, ako nemaju priliku aktivirati se i koristiti svoju pripremu te imati koristi od nje, što to čini njihovoj motivaciji da dođu pripremljeni na nastavu?

Brat Nate Peterson: I mislim da je to mjesto gdje je sve to povezano s opredjeljivanjem i učeništvom – da ih pozivam. Znate, to se povezuje s drugim stvarima o kojima ćemo razgovarati o postavljanju pitanja i davanju tih mogućnosti.

Stoga, ako ih zamolim da budu učenici – kao što učimo kao misionari, učimo u Crkvi – postoji nastavak. Dakle, nastava se nastavlja. Imaju li priliku vježbati svoje učeništvo živeći sa svojim vršnjacima?

I to je moje svjedočanstvo i moje uvjerenje: Vjerujem li doista da trebaju čitati svoja Sveta pisma? I kao što je John rekao, zašto? Jer vjerujem da Bog može razgovarati sa mnom. Vjerujem da ako čitam Sveta pisma, to otvara moj um Duhu. Da učim više od onoga što je na stranici.

Dakle, ako vjerujem u to, onda im moram pomoći da nauče to – ali i da to učine, da ja, kao što ste rekli, vjerujem da to čini razred boljim. Jer ako polaznici čitaju svoja Sveta pisma i vježbaju svoje učeništvo te obdržavaju svoje saveze, bit će više svjetla u mojem razredu. Moj će razred biti bolji jer su pametniji i trebam im dopustiti da vježbaju to učeništvo. Neka sjaje u razredu.

Starješina Clark G. Gilbert: Pa, kako to izgleda? Mislim, znam da vjerujem da ako su pročitali, naučit će više. No kako potvrditi i aktivirati tu pripremu u vašem razredu?

Janet, vi predajete tečaj o vječnoj obitelji. Stoga, polaznik čita odsjek iz proglasa i oni prolaze kroz prethodno čitanje – možda je to govor starješine Christoffersona na temu »Zašto obitelj« – kako će se ta priprema sada upotrijebiti na vašem satu?

Sestra Jenet Erickson: Dakle, jedna od stvari koju ste zapravo preporučili prošle godine starješino Gilbert, koja je bila zaista moćna, jest da polaznici pišu na nastavi. I tražila sam ih da s papirom i olovkom ovaj zadnji semestar zapravo moraju iznijeti svoje osjećaje. I svaki put kada trebaju djelovati – bilo da se radi samo o promišljanju i zapisivanju njihova svjedočanstva o onome što su iskusili – i to je doista razmišljanje o tome što su naučili, što ih je Duh podučio tijekom tog čitanja govora starješine Christoffersona, na primjer. I onda kada iznose jedni drugima, i kao što svi znate, najljepše je imati Duha Gospodnjeg da im svjedoči dok oni svjedoče u razredu o tome kako ih je ta istina podučila. A onda znaju – jer su iskusili – on želi prosvijetliti moj život, i to je način na koji se to događa, i ja sam to iskusila, i svjedočila sam o tome ovdje u razredu.

Stoga, bilo da se radi o iznošenju u malim skupinama – čak i ako oni koji ne vole toliko toga iznositi, mogu to jednostavno zapisati. Dobivam najljepše odgovore od njih kada su osjetili da ih Duh Gospodnji podučava kakav je to odgovor – daje im odgovor koji im je bio potreban – a zatim mogu posvjedočiti drugim kolegama polaznicima o tome. Dakle, stvarno je to učeništvo. Doživjeti to u razredu stvarno je iz pripreme koju su napravili.

Starješina Clark G. Gilbert: Sviđa mi se što ste rekli, ali da budem iskren, iznio sam to s vama. Ali vidio sam da naš dekan BYU-a to radi na svojim predavanjima, a prošle godine smo predavali u skupini i odatle sam to naučio. Nikad to nisam radio u svojem razredu. Ali to je vrlo učinkovito, Scotte.

Kaylee, dopustite mi da pitam. Ovo troje imaju nepoštenu prednost.

Sestra Kaylee Merrill: Da.

Starješina Clark G. Gilbert: Ocjenjuju svoje satove Vjerskog obrazovanja. Mi ne ocjenjujemo satove Vjeronauka. Kako natjerati polaznike Vjeronauka da suštinski žele doći pripremljeni, što će, nadam se, biti suštinska korist za naše polaznike koje ocjenjujemo?

Ali svi oni imaju tu nepoštenu prednost nad vama gdje postoji kazna. Znate, što je nagrada za pripremu? Znate, i možete li stvarno natjerati polaznika Vjeronauka da dođe rano ujutro s toliko toga što se događa pripremljen za nastavu Vjeronauka?

Sestra Kaylee Merrill: Mislim da moramo puno toga promijeniti. Mislim da trebamo biti voljni promijeniti se. Ako želimo ostvariti ono što nas je starješina Christofferson podučio sinoć mora doći do promjene u našoj kulturi, u našim učionicama. I mislim da je najvažnija stvar ono što ste spomenuli. Trebamo imati određeno i značajno vrijeme ugrađeno u naše razrede gdje polaznici iznose ono što su pripremili, gdje polaznici igraju ulogu u procesu podučavanja. I mislim da svaki dan mora biti drugačije. No, kada dolaze na nastavu, mora postojati taj osjećaj da znaju da će na njih biti stavljena odgovornost. I ako nisu došli pripremljeni, da osjete tu prazninu u svojem iskustvu.

A za to postoji mnogo načina. No mislim da moramo napraviti jednu promjenu – sinoć je starješina Christofferson rekao da će to zahtijevati dobro pripremljene učitelje da uključe dobro pripremljene polaznike, a mi trebamo promijeniti način na koji se pripremamo. Ako pripremate svoje lekcije na dan ili čak dan prije nego što ćete ih podučavati, to nije dovoljno vremena da pomognete svojim polaznicima pripremiti se. Moramo se pripremiti rano kako bismo mogli biti u razredu prije, u dva ili tri razreda, prije nego što možemo biti spremni iznijeti našim polaznicima što dolazi i što oni trebaju učiniti.

Starješina Clark G. Gilbert: Sviđa mi se ideja da dobro pripremljeni učitelji rade s dobro pripremljenim polaznicima. Zabilježit ću da se, kada je starješina Christofferson to rekao, u sobi začuo neki smijeh. I je li to realno? Možemo li to doista očekivati od 16-godišnjeg polaznika Vjeronauka?

Sestra Kaylee Merrill: Ja čvrsto vjerujem da ako od ovih polaznika tražimo više standarde, oni će ih dostići.

Razmišljam o priči koju ste iznijeli iz govora »Moć je u njima« o misionarima. Ako ne vidimo naše polaznike na višim standardima, oni neće to ispuniti. I to je ono što Gospodin traži od nas. Trebamo imati vjere i povjerenja u Gospodina i naše polaznike. Da ako promijenimo kulturu i budemo jaki i dosljedni s njom, da će se oni uzdići do te prilike, jer znamo da će se u životu morati uzdići. I zato im moramo pokazati kako se to radi u učionici.

I neće biti lako. I vidjet ćemo neke neuspjehe na tom putu. No ako smo dosljedni, mislim da je moguće.

Starješina Clark G. Gilbert: Tako visoka očekivanja pomažu nekim skepticima koji govore da ne možete natjerati ljude da idu na Johnovu nastavu. Oni kažu: »Da, on će mi staviti vunu na glavu. Mogu se samo pojaviti.«

Praktički, kako to možemo učiniti? Koje su, čak i od onih od vas koji koriste kaznu. Koje su neke nagrade koje su vam se pokazale uspješnima u poticanju pripreme?

Brat John Hilton III: Sviđa mi se što je Kaylee rekla i teško je jer to samo znači da moram izdvojiti vrijeme u razredu za to. Stoga, ako koristim kaznu da kažem prije nastave: »Želim da svi napišu odlomak o nečemu što ste naučili«. Pa, to znači da u razredu, moram pozvati tri ili četiri polaznika da iznesu što su naučili. I onda to ne može biti samo sporedna stvar. Moram biti fleksibilan u svojoj lekciji da bih se nadovezao na to. Moram na kraju reći manje i napraviti prostora polaznicima da kažu više.

Sestra Jenet Erickson: Sinoć sam čula ovu divnu učiteljicu kako mi kaže – Faith Spencer, koja podučava u Rooseveltu, Utah – opisala je prednost svakodnevnog boravka polaznika na Vjeronauk, što joj je bilo korisno. No rekla je kako je otkrila da će, ako dva dana unaprijed sazna što će podučavati, ako pozove nekoliko njih – uputiti poziv svima njima da se pripreme ili razmisle o tome. No tada bi posegnula prema nekoliko njih i rekla: »Znam da ste imali neke osjećaje ili iskustva u vezi ovoga. Smeta li vam sutra doći spremni iznijeti nešto o tome?«

I samo je rekla da je ono što je bilo snažno, kako su svjedočili, to što su i drugi polaznici htjeli biti dio toga. I oni su to željeli iskusiti. I tako, za sljedeći put, bilo je i drugih koji su vidjeli moć toga kod svojih kolega polaznika i također su htjeli sudjelovati, te svjedočiti, reći vlastito iskustvo, iznijeti to.

Stoga me nadahnjuje kako su divni ti učitelji vjeronauka koji su toliko kreativni u tome kako uključiti 14, 15, 16-godišnjaka u taj proces učenja.

Starješina Clark G. Gilbert: Sviđa mi se ideja, a postoje neki polaznici koji su sramežljivi kojima je sudjelovanje teško. A potrebna je i mala priprema – ne samo signal ostalom ostatku razreda: »Hej, netko je razmišljao o ovome«, ali može dovesti i nekoga tko nije znao ili možda nije bio voljan sudjelovati.

Dopustite mi da prijeđem na sljedeće pitanje: sudjelovanje, podučavanje onoga što učite, uključivanje drugih u okruženju učionice. Kako pomažete polaznicima da uče od svojih vršnjaka u učionici? Što radite?

Brat John Hilton III: Što Vi radite? Jedna stvar za koju mislim da je doista važna jest pomoći polaznicima razumjeti zašto ih tražim da iznose.

Spomenuli ste ranije da se ponekad može gotovo, poput instruktora, označavati kućice. Ne želim biti predavač, tako da svi pričaju sa svojim partnerom 30 sekundi. No ako doista jasno objasnim polaznicima – kao što je objava raspoređena među nama – osobna iskustva raspoređena su među nama. A tu bi mogla biti polaznica koja dolazi upravo ovamo i ima pitanje u srcu. A ja nemam iskustvo koje joj se stvarno može svidjeti. Ali vi imate. Stoga, budete li se molili i došli na nastavu ne samo razmišljajući, »Što će mi brat Hilton dati?«, već »Kako mogu doprinijeti?« Duh vas može nadahnuti da iznesete iskustvo koje joj je potrebno. A kada polaznici vide da je razlog – oh, mi to ne činimo samo zato što moramo.

I čak i na kraju sata, jer mislim da iznošenje nije samo unutar razreda – mogao bih reći na kraju nastave, pogledajte, ovdje je 40 polaznika, i recimo da svatko od nas poznaje deset ljudi. Dakle, zajedno znamo 400 ljudi. I vjerojatno ih ima nekoliko koji stvarno trebaju čuti o čemu smo danas razgovarali. Stoga, dok odlazite, hoćete li biti pobožni i razmotriti tko u vašem krugu treba iskusiti ono što ste iskusili danas? Tada se to iznošenje može dogoditi izvan učionice.

Starješina Clark G. Gilbert: Predivno. Druge misli?

Sestra Kaylee Merrill: Mislim da sam, dok sam se pripremala i proučavala, pronašla vezu između – postoji odsjek u priručniku Vođenje na Spasiteljev način o opredjeljivanju. Spasitelj uvažava i poštuje naše opredjeljivanje. I postoji redak koji mi je stvarno ostao u sjećanju. Piše: »Osim toga, pružite jasna očekivanja, dovoljnu obuku, vrijeme i prostor drugima da djeluju sami.«

Mislim da možemo postaviti naše razrede tako da oni znaju što trebaju raditi. Kao što ste rekli, znaju zašto to radimo, ali onda im damo to vrijeme i prostor da mogu sami izraziti što misle, što osjećaju, što uče.

Starješina Clark G. Gilbert: Sviđa mi se ta ideja davanja prostora, a ponekad je to način na koji strukturirate svoj razred. To je također odmah nakon pitanja. I, znate, najlakši način da obeshrabrite daljnje sudjelovanje u raspravi u učionici jest postaviti pitanje, ne dati vremena za odgovor, a zatim sami odgovoriti.

I, znate, svaki je polaznik upravo saznao da će nas brat Gilbert izvući i da ne moramo ništa reći. I ta duga, značajna tišina čekanja – proći će kroz to samo jednom ili dvaput, a onda će vam netko pomoći. A to je, to je stvarno važno – i polaznici mogu to učiniti.

Sjećam se kad sam bio na sveučilištu BYU-Idaho i kad smo uvodili BYU-Idaho model učenja. Služio sam u predsjedništvu kolčića i imali smo predsjednicu Potpornog društva u kolčiću koja je rekla: »Pa, odradit ću ovu lekciju svaki tjedan na saborima odjela«, mislim da je tada bio treći sat. A ja sam rekao: »O, ti će polaznici htjeti« – i gledao sam je kako pokušava jednom podučavati, a ona je samo htjela predavati 55 minuta tim studentima sa sveučilišta BYU-Idaho.

A onda se dogodila najnevjerojatnija stvar: ljudi su počeli podizati svoje ruke, čak i kada na pitanje nije bilo odgovoreno, jer su bili u učionicama sveučilišta BYU-Idaho gdje se uvijek iznova od njih tražilo da se uključe i sudjeluju. Nisu mogli podnijeti sjediti tamo 55 minuta i slušati to predavanje.

I polaznici su joj stalno podizali ruke, ali ona nije prozivala nikoga. Tako su polaznici počeli podizati ruku i onda samo govoriti, a ona je pomislila: »Što se događa s tim polaznicima na ovom sveučilištu?« I na kraju sam rekao: »Navikli su biti angažirani. Morate im to dopustiti, a vaša će lekcija ići dublje, ali morat ćete smanjiti dio svojeg materijala kako biste im to omogućili.« Stoga je taj uzorak davanja vremena polaznicima – a sviđa mi se i vaš »prostor za kreiranje«, zaista važan.

Sada pogledajte, neki ljudi vani – a ja znam čak i stvarno dobre, promišljene i brižne učitelje – govore: »Vi ste ludi. To je pravedno – tražite od nas da vodimo bez pravila«, znate? I to je kao, »Oh, svi pričaju. I, znate, starješina Gilbert će se ponovno udružiti s drugom osobom i iznijeti vaše sjajne uvide. A nećemo ni znati uči li itko.«

I Nate, kako ćete biti sigurni – jer bi bila pogreška tumačiti moju uvodnu priču o mojem studiju slučaja kojeg sam napisao, da moja pozadina i stručnost nisu važni. Smetalo mi je jer nisam dopuštao polaznicima da uče. Ali trebalo bi biti važno da nas odvede dublje. Trebao bih koristiti tu dubinu da bih išao dublje nego što bih mogao ako bih samo rekao: »Svi se uparite i to je sve što ćemo danas učiniti«. Kako osigurati da učionici usmjerenoj na sudionike ne nedostaje sadržaja i dubine, da nije nestrukturirana te zapravo samo bez pravila?

Brat Nate Peterson: Mislim, kao što ste spomenuli, starješino Gilberte, ponekad dođemo do ovoga – i onda kažete: »Ne držite predavanja«. I tako ponekad zamahnemo na drugu stranu, znate, samo donesemo vreću kikirikija, bacimo ih po podu, i pustimo majmune da podivljaju. Znate, to je ono što nastava postaje.

Dakle, on nam samo govori da razgovaramo. I lako je natjerati polaznike da ponekad samo govore, znate, što je na vašem sažetku, što se događa? Ali mislim da to spaja ovu raspravu ako tražimo učeništvo. Znate, to su sidra. Tražimo opredjeljivanje.

Zatim, kao što je Kaylee rekla, u mojem planiranju moram planirati sa svrhom. I samo da ukradem ono što ste rekli, znate, tri uvjerljiva pitanja za koja mislim da ako počnem planirati sa svrhom. Stoga ne želim samo da razgovaraju i ne želim da samo pričaju o Svetim pismima, i ne želim da samo govore o istini. Mora postojati plan i svrha.

I tako, znate, u »Strengthening Religious Education« [Jačanju vjerskog obrazovanja] u kojem se govori, želimo da znaju dublje i osjećaju dublje, te da čine i budu bolji. I za to će biti potrebno, kao što je Keeley rekla, neko planiranje s moje strane, da možda imam tri ključna pitanja, da nećemo samo razgovarati o bilo čemu, što, kao što si rekla, Jeanette, da idemo unutra – ovdje je problem. Stoga bih vam trebao predstaviti – unosimo li tu važnost da imamo problem? Kao što je predsjednik Nelson rekao, svi ćemo umrijeti. Svi ćemo biti suđeni. Svi ćemo uskrsnuti. Dakle, pružam kontekst, a zatim idemo na Sveta pisma. To je proces. Dakle, stvorio sam pitanje koje sada glasi: »Kako ćemo ovo riješiti? Oh, svi ćemo umrijeti.« Idemo u Sveta pisma pronaći odgovore. Znate, taj dio procesa.

Dakle, to ide iz moje glave – znam i razumijem – sada osjećam nešto. Ali onda mora doći do njihovih ruku, gdje počinjemo vježbati. Pa onda, znate, uvjerljiva pitanja: U čemu je naš problem? Kako to možemo ispraviti? I što ćete učiniti po tom pitanju? Da ako planiram, spomenuli ste, znate, nacrte pitanja i prolazak kroz stvari, bilo da govorimo o laktovima ili sviranju klavira ili košarci, znate, učitelj ne kaže samo: »Pa, vježbajte klavir ili me gledajte kako bacam slobodna bacanja«. Vjerujemo, točno – BYU-Idaho – da je naša misija izgradnja učenika koji razvijaju učenike Isusa Krista. To znači vježbu.

I tako, u mojem razredu, to treba uvježbavati tako da, kada izvedba dođe, oni mogu biti učenici izvan razreda.

Starješina Clark G. Gilbert: Sviđa mi se što ste rekli – ta buka, brbljanje, razgovor ljudi nisu jednaki dubokom učenju.

A rekli ste nekoliko stvari. Znate, pitanja koja postavljamo, jesu li to prava pitanja ili su to pitanja koja produbljuju? Jeste li vježbali unaprijed uzimajući to pitanje dva ili tri sloja dublje? Rekli ste problemi. Način na koji oblikujemo strukturu razreda oko određenog problema. Mislim da to može produbiti problem.

Druga razmišljanja o strukturiranju i produbljivanju učenja? Dakle, ne samo da sudjelujemo, već imamo i ljude koji razmišljaju i primjenjuju svoje opredjeljivanje i idu dublje.

Sestra Kaylee Merrill: Nešto što ste mi rekli, a što je bilo prilično teško progutati, jest da ta metoda poučavanja nije učinkovitija. Morat ćemo izrezati neke stvari. Izgubit ćemo dragocjeno vrijeme koje vidimo. Kao što ste rekli, ponekad želimo biti ti koji govore i koriste to vrijeme, ali to ćemo morati žrtvovati za nešto veće: ovo iskustvo dubokog učenja. Možda neće biti učinkovitije, ali definitivno jest djelotvornije. I mislim da ako to možemo promijeniti u svojim mozgovima, mislim da će nam biti lakše napraviti tu razmjenu.

Starješina Clark G. Gilbert: Dakle, smanjit ću obradu nekih sadržaja u razredu. I ići ću dublje i moglo bi postati neuredno, ali nastavit ću to produbljavati kao učitelj.

I sjećam se kada smo stvarali podučavanje putem interneta na sveučilištu BYU-Idaho. To nije bio brat Bolingbroke – neću reći tko mi je to rekao – ali su rekli: »O, predsjedniče Gilbert, zašto me jednostavno ne snimite kako govorim i snimite moje predavanje, pa to možemo staviti na internet, a oni ga mogu jednostavno gledati?« A ja sam rekao, »Pa, to nije način na koji ćemo to činiti«.

I zanimljivo je, ako sve što radimo jest jednostrani razgovor, mogli bismo to jednostavno snimiti i gledati. Mogli bismo samo učiniti ono što mi je taj profesor rekao, snimiti moje predavanje, a onda oni čak i ne trebaju doći na nastavu jer zapravo ne rade ništa na satu osim slušanja. I mogli bismo sve to staviti u materijale prije čitanja. Zar ne? I tako drugi načini na koje produbljujete učenje u svojim učionicama kako to ne bi bilo samo brbljanje.

Sestra Jenet Erickson: Starješino Gilberte, sviđalo mi se dok ste upravo govorili, mislila sam na moćne – onome što cijenimo u Nauku i savezima – »da svi mogu biti izgrađeni«. I ova uputa da svi postanu učitelji, u određenom smislu, u učionici.

I mislim, Johne, da moramo doći do toga iz tog okvira, vjerujući da, kako je starješina Christofferson pojasnio, postoje temeljne istine koje pokušavamo podučavati u tom razredu svaki dan. Postoje istine za koje duboko želim da ih bolje razumiju. I također prepoznajem da se Njegovo nadahnuće širi među njima i da mi je potrebna – da nam je potrebna ta – istina zajedno bude izgrađena istinom u kojoj pokušavam pomoći utemeljiti našu lekciju.

I tako se vraćamo na pitanja, mislim, koja pomažu u vođenju njihove sposobnosti da prime objavu o toj određenoj temi i iznesu je razredu. To zahtijeva doista promišljenu pripremu u pitanjima koja su postavljena u njihovoj pripremi. I onda oni, mislim, mogu iskusiti što znači biti izgrađivan zajedno – što ja sama ne bih mogla učiniti. Nisam vas mogla sama naučiti onome što trebate znati o ovoj istini. Zato što se istina širi ovdje kroz objavu među svima nama oko te snažne ideje.

Stoga ga usidrujem u one dok se osvrćem na to kako ih Duh podučava o tom načelu.

Starješina Clark G. Gilbert: Predivno je. Zamolit ću sve vas da nastavite razmišljati o tom pitanju i da mu se posvetite – bilo na sastancima vašeg odjela ili na sastanku osoblja vjeronauka – no kako možemo osigurati da je učenje usmjereno na sudionika duboko učenje? Kako strukturirati učionicu tako da se učenici uključe, ali ih pritom guram dublje?

I čuli smo neke primjere pitanja i produbljujućih pitanja – problema koji su predstavljeni razredu. Mislim da je usporedba predivan primjer toga, jer morate doći do nje i reći: »Što to zapravo znači?« Ali nećemo imati kapacitet da to učinimo u ovako velikom okruženju. Ali nadam se da je to nešto što ćete svi vi učiniti. Jer da, želimo da produbite učenje dopuštajući polaznicima da sudjeluju. Ali ne želimo da ovo bude bez dubine i s puno brzih odgovora.

I pozivamo vas da razmotrite načine na koje možete produbiti učenje u učionici tako što ćete ići dalje od prvog odgovora u okruženju učionice. I Johne, u našoj ranijoj raspravi spomenuli ste jedan od načina na koji je sestra Merrill rekla, dajte im prostora. Dajte – stvorite – prostor da se to dogodi. I rekli ste da je jedan od načina za stvaranje prostora pustiti ih da postavljaju vlastita pitanja.

Možete li reći – samo malo više o tome?

Brat John Hilton III: Razgovarali smo o našoj pripremi pitanja, što mislim da je sjajno.

Osobno iskustvo: prije mnogo godina, bio sam mladi, neiskusni učitelj koji je podučavao o zakonu ćudoredne čistoće. I mislio sam da je to odlična lekcija. Zašto je toliko važna? Kako možemo živjeti zakon ćudoredne čistoće? I pred kraj, dok sam napravio malo prostora za pitanja, polaznica je podigla ruku i rekla: »Pa, brate Hilton, što ako je osoba prekršila zakon ćudoredne čistoće? Ima li još nade za njih?« I toliko me je sram reći da u svojem neiskustvu kao učitelj, nisam planirao govoriti o tom pitanju, ali to je očito bilo jedno od najvažnijih pitanja o kojem smo mogli razgovarati toga dana.

I tako, zato što smo napravili mjesta za njezino pitanje, došlo je do dubljeg učenja. A čak i sada, kao iskusniji učitelj, mogao sam to predvidjeti. Ali čak i najiskusniji učitelj ne može predvidjeti svaku nijansu, svako iskustvo koje polaznik donosi na nastavu. Dakle, moramo ponekad zastati i reći:

Starješina Clark G. Gilbert: Gdje su?

Brat John Hilton III: »Obradimo na trenutak. Koja pitanja imate?«

Starješina Clark G. Gilbert: Kako to izgleda za vas u vašoj učionici? Kada to radite? Je li formalno? Je li neregularno? Je li ponavljajuće?

Brat John Hilton III: Zato mislim da postoji mnogo različitih načina da se to uradi. Ponekad, ako se želim malo zabaviti, stavit ćemo Google dokument na zaslon i QR kôd. Samo utipkajte svoje pitanje anonimno. No često je jednostavno samo zastati i pustiti polaznike da pišu.

Jer ako ja kažem, »Koja pitanja imate?« Pet sekundi. Nema pitanja. U redu, idemo dalje. Ali ako kažem, »Uzmimo 30 sekundi; samo obradite. O čemu smo razgovarali? Koja pitanja imate, bilo iz Svetih pisama ili kako se to odnosi na vaš život?« I onda možda ponekad, umjesto da ja odgovaram na pitanja, kažemo, postavite pitanje svojem susjedu i pustite ga da odgovori.

Postoji toliko mnogo načina kako nam to može pomoći da prijeđemo na dublju razinu.

Starješina Clark G. Gilbert: To je stvarno moćno. Obradit ćemo posljednju temu, a onda ću završiti s nekim pozivnicama i provjerom.

Doći pripremljeni za iskustvo učenja, imati priliku tada iznijeti ono što učite – to su prilike da preuzmete odgovornost za učenje.

Treći način o kojem se raspravlja u odsjeku koji smo vas zamolili da pročitate u priručniku Podučavati na Spasiteljev način, jest omogućiti polaznicima prilike da primijene to učenje kada napuste vaš razred. A koji su neki načini kako svatko od vas čini to? I kako se vi, kako dolazite do kraja nastave, nadate da ćete učenje iz te lekcije prenijeti izvan učionice tog dana

Sestra Kaylee Merrill: Mogu li malo zaokrenuti ovo? Ja, dok sam razmišljala, učinila sam nešto slično, ali sam uzbuđena što ću sljedeće godine ovo isprobati.

Razgovarali smo o pripremi, a puno toga što smo spomenuli bilo je prethodno proučavanje bloka. Ali što ako je primjena bila priprema? Što ako biste znali da ćete za dva tjedna imati lekciju o postu te odvojili pet minuta s nastave nekoliko tjedana prije kako biste razgovarali o nekim stvarima koje te polaznike iznutra bole? A onda ste ih pozvali: »Hoćete li uzeti dan u narednom tjednu da postite o tome?«

A onda, kada dođete podučavati o postu, oni su već imali ta iskustva. I koliko je vjerojatnije da će iznositi iskustva na nastavi? I koliko je onda vjerojatnije da će to ponoviti nakon nastave? Zato što su to vidjeli iz svojeg iskustva, ali su također mogli iznijeti i svjedočiti.

I kao što ste rekli, svjedočanstvo se nalazi u iznošenju toga. I mislim da će to povećati njihovu vjerojatnost da se prijave nakon toga.

Starješina Clark G. Gilbert: Mislio sam da bi primjena zapravo mogla biti dio pripreme.

Sestra Kaylee Merrill: Ne radi savršeno za svako načelo, ali mislim da biste ga mogli primijeniti na mnogo načina.

Starješina Clark G. Gilbert: Druge misli?

Brat John Hilton III: Druga je misao samo – mislim da ste to spomenuli ranije, Nate – naknadna provjera. Dakle, to će podrazumijevati dodjeljivanje dodatnog vremena na satu kako bi se reklo: »Na našem prethodnom satu razgovarali smo o ovoj pozivnici. Što ste učinili da biste djelovali po njoj?«

I ako uvijek upućujem pozivnice, ali ih nikad ne provjeravam, to je nešto kao što ste rekli. Ako postavim pitanje i zatim dam odgovor, polaznici brzo shvate: »O, njega zapravo nije briga«. No ako stalno pratim na početku nastave: »Hej, razgovarali smo o postu« ili »Razgovarali smo o ovom načelu«, polaznici će početi shvaćati, »O, ovo je važno. Važno je.«

Brat Nate Peterson: Nešto što još uvijek smišljam. Možda bi ovo mogla biti pozivnica. Smijemo li dati domaću zadaću?

Starješina Clark G. Gilbert: Naravno.

Brat Nate Peterson: Dakle, rekli ste da ćemo uputiti neke pozivnice. To se dogodilo sinoć. Starješina Christofferson i ja mislimo da je četiri ili pet puta – korištena riječ vlasništvo. Vi [Starješina Gilbert] ste upotrijebili riječ vlasništvo.

I tako sam se vratio proučavajući tu riječ. U odsjeku »Pozivajte na marljivo učenje« govori se o posjedovanju. Dakle, to pokušavam shvatiti. Dakle, tu je zaduženje: Koja je veza između učeništva i vlasništva i zašto?

I možda, starješino Gilbert, na kraju, možda biste mogli razgovarati o tome – zašto se ta riječ stalno spominje? Ako želim da budu učenici – možda upravništvo – to je naše opredjeljivanje. Bog nam je dao taj dar. Učeništvo je ono što ja činim s tim darom. Ali, mi volimo posjedovati stvari. Želimo posjedovati svoj automobil. Želimo posjedovati svoju kuću. A vlasništvo, iz nekog razloga, stalno se pojavljuje uz učeništvo.

Starješina Clark G. Gilbert: I dolazi od proroka u tom citatu – ili koji je starješina Christofferson izvukao iz govora »Odabiri za vječnost«. Predsjednik Nelson kaže: »Molim vas da preuzmete odgovornost za svoje vlastito svjedočanstvo, radite za njega, posjedujete ga, njegujete ga kako bi ono raslo«. No ispravno je – preklinje nas i sve naše mlade odrasle osobe da preuzmemo odgovornost za svoje svjedočanstvo.

Brat Nate Peterson: I mislim – mogu li samo dodati na to?

Starješina Clark G. Gilbert: Naravno.

Brat Nate Peterson: Mislim da je to ono što želimo da učine poslije? Dakle, dolaze na nastavu i vježbaju učeništvo, ali onda želim da ga posjeduju jer ja neću biti tamo na njihovu intervjuu za hramsku preporuku. Neću biti tamo kad su u iskušenju. Neću biti tamo kada budu iskušavani.

No, ako posjeduju istinu i učeništvo te svoje opredjeljivanje, mislim da postoji nešto – i nisam shvatio to, ali to je nešto što želim proučavati – da ako mogu posjedovati istinu kada napuste moj razred, onda mislim – mislim da je to ono što tražite od nas da učinimo, da je trebam posjedovati. Moram je imati.

Starješina Clark G. Gilbert: Smješim se jer ga slušam kako iznosi ovo: Nećemo biti s njima u svim tim životnim odabirima. Sjećam se da su se moji mladi iz Bostona šalili jedne noći: »Da, svaki put kad želim učiniti nešto loše, imam tu zamišljenu sliku Clarka kako sjedi na mojem ramenu i govori: ‘Ne bi to trebao raditi.’« I, dobro, on to treba učiniti jer on to želi učiniti, a ne zato što ima sliku svojeg profesora ili vođe mladića koji mu govore da to ne radi.

Učinit ćemo nešto što nismo planirali, ali John je predložio da damo prostora za postavljanje pitanja. Siguran sam da neki od vas govore: »O bože, moram smisliti pripremni zadatak prije svakoga nastavnog sata? A onda moram uključiti ljude? Moram imati sva ta pitanja, a sada moramo produbiti učenje u razredu. I onda moram imati primjenu?« Siguran sam da neki od vas kažu: »Starješino Gilberte, ponovno podučavam u srijedu, podučavam sljedeći tjedan, i podučavam sljedeći tjedan. Kako ćemo to učiniti?« I siguran sam da mnogi od vas imaju pitanja za ovaj panel.

Želio bih odvojiti samo nekoliko minuta i dopustiti vam da postavite panelu nekoliko pitanja koja nisam uspio unijeti u raspravu. Dakle, ako imate pitanje o kojem ste razmišljali dok prolazimo kroz ovo, molim vas ustanite i postavite našem panelu.

Da, i ne vidim baš što se događa tamo. Samo recite svoje ime.

Sestra 12 (Faith Spencer): Bok, zovem se Faith Spencer. Voljela bih znati kako ste se drugačije pripremili kao panel, znajući da se od vas očekuje da iznesete.

Sestra Kaylee Merrill: Puno vremena.

Mislim da je starješina Gilbert spomenuo to u govoru »Moć je u njima«. Ako polaznici znaju da će se od njih očekivati da iznose, oni će preuzeti odgovornost. Preuzet će odgovornost i obaviti posao. I tako sam se osjećala, jer sam znala da se od mene očekuje da iznosim.

Prihvatila sam to s poniznijim pristupom onoga što trebam znati kako bih to mogla iznijeti? I naučila sam da je to ono što želim da moji polaznici iskuse. Želim da imaju taj osjećaj: »Kada danas odem na nastavu, ne mogu samo sjediti tamo. Doći će vrijeme kada će se od mene tražiti da iznosim, a ja želim imati nešto za iznijeti.«

Starješina Dale G. Renlund: Hvala vam. Još pitanja?

Sestra Jenet Erickson: Samo jedna misao koju sam imala na umu u vezi vašeg pitanja. Razmišljala sam o tome kako bih mogla osjetiti da Gospodin želi da budem učinkovitija učiteljica i sposobnija potaknuti i aktivirati njihovo opredjeljivanje.

I tako sam razmišljala o kolegi koji ima polaznike prije nastave, na početku semestra, samo odvoji 30 minuta i slušaju Duha kako ih vodi u onome što im je potrebno. A zatim postave ciljeve na kojima mogu, kroz taj sat, raditi i steći uvid u njih.

Dakle, razmišljajući o ovom panelu, bilo je kao, Gospodin me voli. Želi mi pomoći da budem učinkovitiji učitelj. Želi blagosloviti te polaznike. I kakva povlastica što mi je dao priliku da o tome razmišljam i proučavam. Na kraju, mogu djelovati na drugačiji način. I želim da moji polaznici imaju to isto moćno iskustvo. Cijeli ovaj razred govori o tome kako vas Gospodin blagoslivlja da budete sposobniji biti sve što ste osmišljeni biti i zato vam daje ovu povlasticu da učite od njega ovdje.

Starješina Dale G. Renlund: Hvala Vam. Sljedeće pitanje.

Sestra 13: Je li uključen? O, oprostite. Dakle, blagoslovljen sam što sam dio vjeronauka prilagodljivih potreba. I rekao bih da su većina, ako ne i svi moji polaznici neverbalni. Pa kako bih to primijenio na njih?

Starješina Clark G. Gilbert: Što za sada činite?

Sestra 13: Puno toga radimo, ispisujemo slike i plastificiramo ih te im dopuštamo da biraju različite stvari o lekciji. Uključit ćemo ih u stihovnu okosnicu tako što ćemo imati komadiće papira, opet, to je plastificirano. I razgovaramo o stihovnoj okosnici. U učionici radimo puno situacija tipa znakovnog jezika. To je stvarno lijepo iskustvo.

Brat John Hilton III: Dakle, ako mogu pokušati dati odgovor, nemam nikakvog iskustva s podučavanjem prilagođenog učenja. Iskustvo koje osobno imam jest da se pripremam za predavanje ove jeseni, a prije nego što me pozovu da budem dio ovog panela, oko 99 posto priprema koje sam uložio u ovaj sat je: »Što ću podučavati?« Sve je bilo usmjereno na sadržaj. A ja kao dio ovog panela, počeo sam mijenjati pitanja koja postavljam – trošeći veći dio vremena za pripremu razmišljajući : »Kako mogu pomoći polaznicima da se pripreme prije nastave? Kako mogu pomoći polaznicima da djeluju?« I dok sam iznosio ta pitanja Nebeskom Ocu, primio sam odgovore.

Stoga, iako ne znam konkretan odgovor na to pitanje o prilagođenom učenju, znam da Nebeski Otac zna. Moje je svjedočanstvo da ćemo, dok ćemo odgovarati na izazovna pitanja poput ovih naviše, primiti personalizirane odgovore koje naši polaznici trebaju.

Sestra Jenet Erickson: To je ta promjena, tako lijepa, od učitelja – kojeg volimo podučavati i o kojem volimo razmišljati »Kako možemo biti učinkoviti?« do »Što učenik doživljava?«. Kako bi im glazba donijela Duha? Kako bi im interakcija s drugima na neki način donijela Duha?

To je ta usredotočenost na ono što oni doživljavaju i ja sam također osjetio, Johne, tu želju za promjenom. Što doživljavaju u razredu?

Starješina Clark G. Gilbert: Jeste li imali nešto? Oh Oh, još jedno. Rekli su mi da će mi isključiti mikrofon ako ne završimo. Dopustite mi da završim. Na kraju smo našeg vremena. Došli smo na ovaj sastanak tražeći od vas da dođete pripremljeni, razmišljajući o ovom pitanju: »Kako učinkovitije mogu pomoći onima koje podučavam da preuzmu odgovornost za svoje učenje?«

Ponovno bih uputio poziv koji sam ranije uputio. Odvojite minutu prije nego što izađete odavde kako biste zabilježili uvid koji vam je danas osobno došao. A ja ću samo pauzirati. Mislim da imamo nekoliko minuta, pa ću pauzirati jednu minutu. I želim da zabilježite jednu stvar koju ste danas naučili. A možda to nije bilo ništa od onoga što smo rekli. Koja je jedna stvar koju ste danas naučili, a za koju mislite da će vam pomoći biti bolji učitelj?

Samo odvojite minutu i zabilježite to prije nego što završimo.

Ako niste završili, nastavite razmišljati o tome. I molim vas, u nadolazećim tjednima zamolit ću vas da učinite dvije stvari s onime što ste zapisali: iznesite to nekome drugome i postavite cilj da poboljšate svoje podučavanje temeljem dojma koji ste imali.

Dopustite mi da zaključim s ovom mišlju: Prvo, želio bih zahvaliti svojim panelistima. Oni su odlični učitelji, a toliko sam toga naučio iz današnjeg dana i naših priprema koje dolaze danas. Također bih vam svima zahvalio. Znam da mnogi od vas toliko daju svojim odgovornostima. Sviđa mi se što je starješina Christofferson sinoć rekao, da ste doslovno na prvoj crti bojišnice budućnosti ove Crkve.

Dok završavamo, dodajem svoje svjedočanstvo da u Crkvenom obrazovnom sustavu pripremamo mlade ljude diljem Crkve da rastu i postanu doživotni učenici. I nigdje se to ne događa značajnije u vjerskom obrazovanju nego što se događa diljem Crkvenoga obrazovnog sustava, na satovima Vjeronauka, na jednom od naših kampusa, na satu Instituta. I vi ste dio pomaganja njima da preuzmu odgovornost kako bi mogli postati doživotni učenici Isusa Krista. Znam da je jedan od glavnih razloga zašto Crkva toliko puno ulaže u ono što radimo – i sve koji su uključeni u ovo djelo – je zato što vjeruju da je to važno. A kad predsjednik Nelson kaže: »Vidite li što se događa upravo pred našim očima?« Nadam se da osjećate kako je upis na Vjeronauk na rekordnoj razini diljem ove Crkve, i u ukupnom broj polaznika i postotak koji sudjeluju.

Upisi na naša sveučilišta nastavljaju postavljati rekorde, čak i u vrijeme kada mnogi ljudi ne idu na fakultet, a Institut je na najvišoj razini ikada u povijesti Crkve.

Imamo odgovornost pomoći svim pojedincima koji dođu u naše učionice da preuzmu odgovornost za svoje učenje. I riječima predsjednika Nelsona: »Pripremamo narod koji će pripremiti svijet za povratak Spasitelja.«

Prihvatimo to upravništvo s trezvenošću, poniznošću i pouzdanjem, dok nam Gospodin pomaže da to činimo moću i snagom u svojim zaduženjima. I to ostavljam s vama u ime Isusa Krista. Amen.