Cjeloživotno učeništvo naš je cilj
Utjecaj dobrog podučavanja evanđelja
Sastanak duhovne misli na saboru vjeroučitelja, 12. lipnja 2025.
Ja sam iz Tennesseeja, čvorišta biblijskog pojasa i kada sam bio u srednjoj školi, bio sam dio organizacije koja se zvala Družba kršćanskih sportaša. Ne biste to pomislili gledajući me sada, ali nekada sam bio pristojan sportaš i u prilično dobroj formi. Prije nekoliko godina, moja je divna majka mojoj ženi poslala moju sliku iz srednje škole dok sam imao puno kose na glavi i nešto mišića. Pored slike bila je i utješna poruka moje majke mojoj ženi koja je glasila: »Ovome se trebaš radovati u uskrsnuću.«
Pa, Družba kršćanskih sportaša bila je i jest organizacija s velikom misijom. Bila je to zajednica sportaša, iz različitih denominacija, koja je dijelila vjeru u Krista. Pred kraj trećeg razreda, izabran sam za predsjednika jedinice moje srednje škole za sljedeću godinu, moju zadnju godinu.
Moje ime, zajedno s mojom crkvenom pripadnošću, predano je u sjedište države kao novoga predsjednika jedinice. Malo kasnije, našem sponzoru nastavnog fakulteta stigla je poruka da je potrebno predati novo ime. Naš mi je sponzor rekao da su mu rekli da ja ne mogu biti predsjednik jer oni ne priznaju članove Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana kao kršćane. Moja vjera nikada prije nije bila tako iskušana.
Izabran je novi predsjednik, no nakon nekoliko mjeseci primio sam vijest da su neki predstavnici Crkve razgovarali s Družbom kršćanskih sportaša i da je pitanje bilo riješeno. Nastavio sam biti aktivan u skupini zbog stvarno dobrih ljudi koji su bili dio nje.
Pa, na kraju svake školske godine, jedinica svake srednje škole glasuje za sportaša godine, a na kraju moje završne godine, moji su me vršnjaci proglasili »Sportašem godine Družbe kršćanskih sportaša«. Da budem iskren, osjećao sam neku vrstu pravedne zadovoljštine. Godinu dana ranije nisu me ni priznavali kao kršćanina, a sada sam primao njihovu nagradu.
Moje ime, uz moju crkvenu pripadnost, predano je u državno sjedište kao sportaša godine u mojoj srednjoj školi. No ponovno, našem sponzoru nastavnog fakulteta stigla je poruka da je potrebno predati novo ime. Očigledno, to pitanje nije bilo riješeno.
Naš sponzor, koji je bio moj trener američkog nogometa i hrvanja, rekao mi je da je zahtijevao da se u našoj srednjoj školi sa mnom sastane netko iz njihova državnog ureda kako bi objasnio odluku koju nije podržao.
Vrlo ljubazan, dobronamjeran čovjek došao se sastati sa mnom. Upoznali smo se u učionici mojeg trenera tijekom jednog od njegovih slobodnih razdoblja. Čovjek je objasnio kako želi da razumijem zašto se na članove naše Crkve ne gleda kao na kršćane.
Izvadio je list papira iz svoje torbe. Na papiru su bile točke našeg nauka za koje je rekao da nisu u skladu s njihovom definicijom kršćanstva. Poznate su vam te točke: naše vjerovanje da su članovi Božanstva zasebna bića, da postoje druga Sveta pisma osim Biblije, i tako dalje.
Dok je iznosio te točke, bio je vrlo ljubazan – čak bih rekao i kršćanin. Bio je dobar čovjek, samo zaveden. Otvorio je svoju torbu, spremio svoj papir i iskreno me upitao imam li kakvih pitanja.
I rekao sam: »Da, imam«. Rekao sam: »Jesam li to vidio Bibliju u vašoj torbi?«
I odgovorio je: »Da.«
Pitao sam: »Možemo li pogledati neke stihove u njoj?«
I reći ću vam, imao sam stvarno dobre učitelje vjeronauka. I bili smo jako dobri u potjeri na Sveta pisma. U to vrijeme, imali smo četrdeset stihova stihovne okosnice svake godine i svakog petka na našem satu Vjeronauka i jeli bismo krafne i imali potjeru na Sveta pisma, a ja sam bio više natjecateljski raspoložen nego što sam trebao biti. Ne samo da sam označio stihove svojih Svetih pisama crvenom bojom, već sam naučio, neugodno mi je reći, da ako malo zgužvate stranice možete lakše listati do stihova stihovne okosnice. A onda bih neposredno prije našeg turnira kolčića u potjeri na Sveta pisma stranice malo posipao puderom za bebe. Ako bih se dovoljno približio svojim Svetim pismima i samo pucnuo prstima, ona bi se otvorila na jednom od stihova stihovne okosnice.
Taj je gospodin bio je dovoljno ljubazan da sa mnom podijeli svoju Bibliju, koja, usput rečeno, nije bila označena za potjeru na Sveta pisma. Otvorili smo Mateja 3, Djela 7, 1 Ljetopise 29 i tako dalje. Njemu za pohvalu, milostivo je slušao. Odluka nije bila promijenjena, ali ja jesam.
Nekako, dok sam ponavljao te stihove, osjetio sam njihovu istinitost dublje nego ranije. Ponekad svjedočanstvo dođe nakon kušnje.1 Moje svjedočanstvo, moje obraćenje, nije došlo zbog tog iskustva; pojedinačni događaji rijetko proizvedu trajnu vjeru. No to je bilo jedno iskustvo među mnogima koje je omogućilo svjedočanstvo koje je raslo tijekom vremena.
Toliko sam zahvalan za svoje učitelje ranojutarnjeg vjeronauka koji su mi pomogli postaviti temelj na kojem mogu graditi. Koliko god su željeli da naš odjel pobijedi na turniru kolčića u potjeri na Sveta pisma, daleko im je više stalo do toga da nam pomognu postati cjeloživotni učenici Isusa Krista. Oni su napravili razliku u mojem životu. Nadam se da ćete u svojim tihim trenutcima promišljanja o svojem podučavanju prepoznati značajan utjecaj koji imate na živote onih koje podučavate.
Ovaj je nadolazeći naraštaj nevjerojatan. Na posljednjem je Općem saboru predsjednik Russell M. Nelson rekao: »Nadolazeći naraštaj ustaje kao snažni sljedbenici Isusa Krista.«2 Drugom je prilikom rekao: »Imate sposobnost biti pametniji i mudriji te imati veći utjecaj na svijet nego bilo koji prethodni naraštaj!« 3 Kako bi dosegli tu sposobnost, trebaju, između ostalog, dobre učitelje evanđelja.
Puni su vjere, ali »vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom«.4 »Kako li će čuti bez propovjednika?« 5 Oni razumiju evanđelje kao nijedan drugi naraštaj prije njih, ali kako mogu »razumjeti… baš to što čita[ju]… ako [ih] tko ne uputi«.6
Korinćanima je Pavao napisao: »I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa.«7 Dakle, nalazite se u sendviču između apostola i proroka i čudesa s bitnom ulogom u veličanstvu ovog trenutka i ubrzavanju Gospodinovog djela.8
U sinoćnjoj poruci starješine D. Todda Christoffersona, započeo je i dovršio svoje riječi ponavljajući svrhe vjerskog obrazovanja u Crkvi. Bio sam iznenađen njegovim ponavljanjem i naglaskom na pomaganje polaznicima da postanu cjeloživotni učenici Isusa Krista. Činilo se da nas namjerava podsjetiti na ono što se nadamo postići našim podučavanjem.
Samo šest mjeseci nakon što je pozvan u Zbor dvanaestorice apostola, tada starješina Russell M. Nelson, govorio je na ovom kampusu na sveučilištu BYU-u na nedjeljnom sastanku duhovne misli. Njegova je poruka bila nadahnjujuća i puna uvida, no naslov njegova govora ono je što želim naglasiti. Predstavio ga je na ovaj način: »Naslovio sam svoje riječi: ‘Započnite s krajem na umu.’« Zatim je objasnio: »Pretpostavljam da nešto od toga dolazi iz moje kirurške pozadine. Planirani rez nikada se ne radi bez planiranja zatvaranja. Međutim, isto je načelo općenito primjenjivo u svim područjima. Trkaće zvijezde ne započinju utrku bez da znaju lokaciju cilja.«9
Imati kraj na umu – znati gdje se nalazi ciljna linija i razumjeti konačni cilj – uvijek je važno, ali je posebice bitno u podučavanju evanđelja. Kada ostanemo usredotočeni na svoj božanski cilj, mnogo je vjerojatnije da ćemo ga postići.
Predsjednik Thomas S. Monson naglasio je: »Cilj podučavanja evanđelja… nije ‘izliti podatke’ u umove polaznika razreda… Svrha je nadahnuti pojedinca da razmišlja, osjeća, a zatim učini nešto u svezi sa življenjem evanđeoskih načela.«10
Kao što Opći priručnik navodi: »Podučavamo evanđelje kako bismo pomogli ljudima da osnaže svoju vjeru u Nebeskog Oca i Isusa Krista. Nastojimo pomoći ljudima da postanu više poput Spasitelja, prime njegovu moć u svojem životu i naposljetku steknu vječni život.«11
To već činite na izvanredan način. Vidimo vaš utjecaj na živote nadolazećeg naraštaja. Više ih sudjeluje na Vjeronauku i Institutu, više ih odlazi na misije, više ih služi u hramu i više ih postaje cjeloživotnim učenicima Isusa Krista.
Moj je poziv danas jednostavan: budite hotimični u podučavanju s cjeloživotnim učeništvom kao ciljem. Pogledajte sve što radite kroz taj objektiv. Povremeno pregledajte što podučavate, kako podučavate, pa čak i ono na čemu isprobavate. Pregledajte ne samo ono što im pomažete znati, već i ono što ih nadahnjujete činiti i postati. Podučavajte s namjerom da im pomognete postati »novi stvor«12 u Kristu.
Neka pitanja za razmotriti: Kako ono što podučavam i kako podučavam utječe na to kako će se moji polaznici osjećati u vezi pitanja postavljenih na intervjuu za hramsku preporuku? Gradi li moje podučavanje vjeru u Nebeskog Oca, Isusa Krista i Duha Svetoga? Osnažuje li ona svjedočanstva o Obnovi evanđelja Isusa Krista i o živućim prorocima i apostolima? Osnažuje li to odlučnost polaznika da obdržavaju zapovijedi i svakodnevno se kaju?
Ako je naš cilj cjeloživotno učeništvo, moramo, kao što nas je starješina Christofferson pozvao da učinimo, »razmotriti kako je Spasitelj podučavao«. Kako podučavamo jest važno.
Možda se sjećate naučavanja predsjednika Boyda K. Packera o temi »kako podučavanja« na zonskim saborima dok je bio predsjednik misije. Sestra Packer ispekla je tortu s tri razine, lijepo ukrašenu šarenim slojevima glazure. Preko vrha upisala je riječ: »Evanđelje.«
Kada su se misionari okupili, torta je bila iznesena ceremonijalno. Predsjednik Packer istaknuo je da torta predstavlja evanđelje. Zatim je upitao: »Tko bi komad?«
Pa, nije teško naći misionara koji želi tortu. Pozvan je dobrovoljac koji ništa nije naslućivao. Predsjednik Packer zatim ga je primio za ruku, uronio je kroz vrh torte te istrgnuo veliki komad. Stisnuo je njegovu šaku tako da mu je glazura iscurila kroz prste. Zatim je bacio komad torte na zaprepaštenog starješinu, poprskavši glazuru po prednjem dijelu njegova odijela.
Nakon što je zastao zbog dramatičnog efekta, okrenuo se ostalim misionarima i upitao bi li još netko htio tortu. Rekao je: »Iz nekog razloga, nije bilo zainteresiranih.«
Zatim je izvadio kristalno posuđe, srebrnu vilicu, platneni ubrus i predivan srebrni nož za posluživanje. Okrenuo je tortu. Onda, s velikim dostojanstvom, pažljivo je odrezao komad torte s druge strane, nježno ga odložio na kristalni tanjurić i upitao: »Želi li netko komad torte?«
Predsjednik Packer objasnio je: »Lekcija je bila očita. To je u oba slučaja bila ista torta, [istoga] okus[a], [iste hranjivosti]. Način služenja učinio ju je ili poželjnom, čak primamljivom, ili nepoželjnom, čak odbojnom.« Podsjetio je misionare da torta predstavlja evanđelje i upitao ih kako ga poslužuju.13
Način na koji poslužujemo evanđelje može učiniti razliku između izlijevanja informacija u umove naših polaznika i nadahnuća da budu marljivi učenici koji mijenjaju svoje srce, poglede, postupke i samu narav kako bi postali cjeloživotni učenici Isusa Krista.14
Kako bismo podučavali kao što je Spasitelj podučavao, volimo one koje podučavamo, podučavamo po Duhu i podučavamo nauk.15 To su stvari koje činimo kao učitelji.
Ali što je s polaznikom? Koja je njihova uloga? Njihova je uloga marljivo učiti, preuzeti odgovornost za svoje učenje, djelovati i primjenjivati načela evanđelja u svakodnevnom životu.
Starješina Christofferson zamolio nas je sinoć da pozovemo na marljivo učenje. Podučio nas je kako je Spasitelj pozvao na marljivo učenje. Rekao je: »Podučavao je na načine koji su od [njegovih učenika] zahtijevali da razmišljaju, sudjeluju, raspravljaju i primjenjuju njegova naučavanja.« Činimo i mi isto.
Na kraju, hvala vam za ono što činite za one koje podučavate i za ono što činite za kraljevstvo Božje. Cilj je našeg podučavanja razviti cjeloživotne učenike Isusa Krista. Budite vođeni dok »poslužujete evanđelje« i činite to na način koji poziva na marljivo učenje.
Iznosim svoje svjedočanstvo o Velikom Učitelju, Isusu Kristu, našem Zagovorniku, »začetnik[u] i završitelj[u] naše vjere«,16 i »velik[om] svećenik[u] budućih dobara«.17
U ime Isusa Krista. Amen.