Šator sastanka i žrtva

Kada je Bog zapovjedio Mojsiju da izgradi prebivalište u Izraelovu taboru, izjavio je njegovu svrhu: »da mogu prebivati među njima« (Izlazak 25:8). Unutar prebivališta Božja je nazočnost bila predstavljena kovčegom saveza – drvenom kutijom obloženom zlatom koja je sadržavala pisani zapis o Božjem savezu s njegovim narodom. Kovčeg je bio čuvan u najsvetijoj, središnjoj prostoriji, odvojen zastorom od ostatka prebivališta. Ovaj zastor može simbolizirati naše odvajanje od Božje nazočnosti zbog Pada, kao i naš put natrag k njemu – kroz Spasitelja.

Osim Mojsija, znamo za samo još jednu osobu koja je mogla ući u tu »Svetinj[u] nad svetinjama« (Izlazak 26:34) – veliki svećenik. Poput drugih svećenika, on je prvo trebao biti opran i pomazan te odjeven u svetu odjeću simboličnu za njegovu službu. Jednom godišnje, na dan koji se zvao Dan pomirenja, veliki bi svećenik prinio žrtve u korist naroda prije nego što bi sam ušao u prebivalište. Kod zastora bi spalio tamjan. Miomirisni dim koji se uzdizao u nebo predstavljao je molitve naroda koje se uzdižu Bogu. Tada bi veliki svećenik, noseći krv životinjske žrtve, prošao kroz zastor i pristupio Božjem prijestolju, simboliziranom kovčegom saveza.

Znajući to što znate o Isusu Kristu i njegovoj ulozi u naumu Nebeskog Oca, možete li vidjeti kako nas prebivalište usmjerava prema Spasitelju? Baš kao što su prebivalište i kovčeg unutar njega predstavljali Božju prisutnost među njegovim narodom, Isus Krist bio je Božja prisutnost među svojim narodom. Poput velikog svećenika, Isus Krist Posrednik je između nas i Boga Oca. On je prošao kroz zastor kako bi izvršio zagovaranje za nas posredstvom krvi svoje vlastite žrtve.

Neki vam aspekti Izraelova prebivališta mogu zvučati poznato, posebice ako ste bili u hramu kako biste primili svoje vlastite uredbe. Hram je dom Gospodnji – njegovo mjesto boravišta među njegovim narodom. Poput najsvetijeg mjesta prebivališta, celestijalna prostorija hrama predstavlja Božju nazočnost. Kako bismo ušli, moramo prvo biti oprani i pomazani. Nosimo svetu odjeću. Sklapamo saveze. Molimo se za oltarom s kojeg se molitve uzdižu Bogu. I naposljetku prolazimo kroz zastor u Božju nazočnost.

Možda je najvažnija sličnost između suvremenih hramova i drevnog prebivališta ta što oboje, ako se ispravno shvaćaju, osnažuju našu vjeru u Isusa Krista i ispunjavaju nas zahvalnošću za njegovu pomirbenu žrtvu. Bog želi da sva njegova djeca stupe u njegovu nazočnost; on želi »kraljevstvo svećenikâ« i svećenica (Izlazak 19:6). No naši nas grijesi sprečavaju u stjecanju tog blagoslova jer »ništa nečisto ne može prebivati s Bogom« (1 Nefi 10:21). Stoga je Bog Otac poslao Isusa Krista, našega »velik[og] svećenik[a] budućih dobara« (Hebrejima 9:11). On rastvara zastor za nas i osposobljava sav Božji narod da »pristupa[] s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe« (Hebrejima 4:16).

Danas je svrha hrama veća od samog zadobivanja uzvišenja za nas same. Nakon što primimo vlastite uredbe i sklopimo saveze s Bogom, možemo stajati na mjestu naših predaka i primiti uredbe u njihovu korist. U određenom smislu možemo postati nešto poput drevnoga velikog svećenika – i Znamenitoga velikog svećenika – otvarajući drugima put do Božje nazočnosti.

Načela pomirenja i izmirenja snažno se naučavaju u drevnom postupku životinjske žrtve koji je postojao davno prije Mojsijeva zakona. Adam i Eva prinosili su žrtve. Oni su razumjeli njihovu simboličnu referencu na Spasiteljevu žrtvu. I o tome su podučili svoju djecu.

Simbolika životinjske žrtve možda se činila posebice dirljivom na Dan pomirenja drevnog Izraela (»Yom Kippur« na hebrejskom jeziku). Potreba za ovim godišnjim obredom izražena je u Levitskom zakoniku 16:30: »Jer toga dana nad vama se ima izvršiti obred pomirenja da se očistite od svih svojih grijeha te da pred Jahvom budete čisti.« To je omogućilo da Božja nazočnost ostane među narodom. Ovo je pomirenje bilo ostvarivano kroz razne obrede. U jednome od njih jarac bi bio ubijen kao prinos za grijehe naroda, a veliki svećenik odnio bi krv jarca u Svetinju nad svetinjama. Kasnije, veliki svećenik položio bi svoje ruke na živoga jarca i priznao grijehe djece Izraelove – simbolički prebacujući te grijehe na jarca. Jarac bi tada bio protjeran iz tabora Izraelova.

U ovim je ritualima jarac simbolizirao Isusa Krista kako preuzima mjesto grešnog naroda. Grijeh ne smije biti dopušten u Božjoj nazočnosti. No radije nego da uništi ili otjera grešnike, Bog je pribavio drugi način – jarca koji će biti ubijen ili istjeran umjesto njih. »Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje« (Levitski zakonik 16:22).

Ovi rituali ukazivali su na put koji je Bog pribavio kako bi nas vratio natrag u svoju nazočnost – na Isusa Krista i njegovo Pomirenje. Spasitelj je »naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo«, čak »bezakonje nas sviju« (Izaija 53:4, 6). Stao je na naše mjesto, dao svoj život kako bi platio kaznu za grijeh, a zatim je pokorio smrt svojim Uskrsnućem. Žrtva Isusa Krista bila je »velika i posljednja žrtva; da, ne žrtva čovjeka, niti životinje, niti bilo kakve ptice«, već »beskonačna i vječna žrtva« (Alma 34:10). On je bio ispunjenje svega na što su drevne žrtve ukazivale.

Iz tog je razloga, nakon što je njegova žrtva bila gotova, rekao: »Nećete mi prinositi više prolijevanje krvi; da, žrtve vaše… prestat će… Prinosit ćete mi kao žrtvu srce skršeno i duh raskajan« (3 Nefi 9:19–20).

Stoga, kada u Starom zavjetu nađete odlomke o žrtvama i prebivalištu (ili kasnije hramu) – a pronaći ćete ih puno – sjetite se da je prvenstvena svrha svega toga osnažiti vašu vjeru u Mesiju, Isusa Krista. Povežite ono što pročitate i učite kroz svoje bogoštovlje u njegovu domu. Neka se vaše srce i vaš um okrenu njemu. Promislite što je on učinio kako bi vas vratio natrag u Božju nazočnost – i što ćete učiniti da biste ga slijedili.