Posjet djedu kralju

Gift se naslonila na rub broda i s čuđenjem promatrala kako voda udara po stranicama broda. Posegnula je prema valovima, a prskanje ju je nježno škakljalo po rukama. To joj je bilo najdraže putovanje. Ona i njezina obitelj bili su na putu prema djedovu selu i svakim se trenutkom približavala svijetu divljem i slobodnijem od grada koji je ostavljala za sobom.

U gradu se Gift stopila. Bila je jedna među milijunima. Ponekad je to bio lijep osjećaj – biti samo svoja, bez da itko previše mari za to što nosi ili što radi. Ali u selu njezinog djeda bilo je drugačije. Tamo je Gift bila jedinstvena. Bila je princeza – unuka mudrog kralja.

Nakon dva sata, brod je pristao. Najduži dio putovanja još uvijek je bio pred njom: šest sati autobusom. Znala je da će biti umorna, ali uskoro će opet biti s djedom. Zbog toga se sve isplatilo.

Bila je to drndava vožnja. Gift se pokušala zabaviti gledajući oblike oblaka koje je vidjela kroz prozor i gledajući prekrasnu zemlju kako zamagljeno prolazi. Sunce je počelo zalaziti kad se autobus zaustavio. Napokon! Djed! Gift je iskočila iz autobusa i otrčala do seoske kuće.

Unutra je tražila djeda. Tražila ga je u unutarnjem dvorištu, gdje je njezina majka držala koze kao dijete. Tražila ga je po spavaćim sobama, gdje bi noću morala zatvarati prozore kako bi spriječila komarce. Tražila ga je u dvorištu iza kuće gdje je nosila kraljevske haljine – svijetle šalove i papirnatu krunu – kako bi prisustvovala seoskom vijeću.

Tamo je Gift vidjela djeda kako mirno sjedi na klupi, s pogledom na obiteljski vrt. Gift se nasmiješila.

»Djede!«, povikala je.

Djed je ustao i raširio svoje ruke. »Moja draga djevojko«, šapnuo je dok ju je toplo zagrlio. »Sjedni i odmori se sa mnom.«

»Nedostajao si mi«, rekla je Gift.

»Ti si meni više. Drago mi je da si ovdje.« Djed je zastao na trenutak i zatim upitao: »Znaš li koliko je poseban ovaj vrt?«

Gift je odmahnula glavom.

Djed je pokazao na stablo ispred njih. »To je obiteljsko stablo«, rekao je. Gift je primijetila da izgleda staro i snažno.

»Pločice na tlu oko stabla imaju imena naših predaka. Uvijek se moramo sjećati naše obitelji.«

Gift nije prepoznala mnoga imena na pločicama. Kako se mogla sjetiti nekoga koga nije poznavala? »Pričaj mi o njima, djede«, rekla je Gift.

Djed je čitao imena jedno po jedno i pričao Gift priče o njezinim predcima. Dok je govorio, Gift je shvatila da su to, na neki način, bile i priče o njoj. Imala je mnogo toga zajedničkog s tim članovima obitelji koje nikada nije upoznala.

U tom je trenutku Gift razumjela nešto važno. Nisu samo valovi i zemlja učinili da se ovdje osjeća slobodnom. Bila je to veza s njezinom obitelji koju je osjećala u ovom selu s djedom.

Djed je pričao priče dok zvijezde nisu zaplesale na nebu.

Naposljetku je djed uzdahnuo. »Bolje da uđemo unutra.«

»Još samo jedan trenutak«, rekla je Gift.

Gift je prišla stablu i nježno dotaknula njegovu koru. Zatim je pogledala pločice na tlu, prisjećajući se priče svakog pretka. Jednog će dana posjetiti hram i obaviti svete uredbe za njih. Zahvaljujući njima, ona je sada ovdje. Učinit će svoj dio kako bi vratila dar koji su joj dali.

Djed je pružio svoju ruku i Gift ju je primila. S posljednjim pogledom na obiteljsko stablo, Gift je ušla unutra gdje ju je čekao ostatak obitelji.

Otvori PDF

Ilustracija: Audrey Day