Božji naum za vječnu obitelj

Jedna od stvari koja je u početku zainteresirala moje roditelje za obnovljeno evanđelje Isusa Krista jest važnost koju Crkva pridaje obitelji i naučavanje da se »velik dio [Božjeg] djela spasenja i uzvišenja ostvaruje kroz obitelj«. Prije nego što su bili kršteni, moji su roditelji bili toliko impresionirani onime što su učili da su pozvali susjede da im se pridruže na misionarskim lekcijama.

Dok su se sastajali s misionarima i nastavljali proučavati evanđelje nakon krštenja, moji su roditelji naučili načine kako »odgojit[i] djecu svoju u svjetlu i istini« i kako duhovno »dovest[i] u red kuću svoju« (Nauk i savezi 93:40, 43).

Naučili su da je »obitelj u središtu Stvoriteljeva nauma za vječnu sudbinu njegove djece« i da će se »sreća… u obiteljskom životu najprije doseći kada se temelji na učenjima Gospodina Isusa Krista«.

Naučili su da su »uspješni brakovi i obitelji uspostavljeni… i održavaju se na načelima vjere, molitve, pokajanja, opraštanja, poštivanja, ljubavi, sućuti te kroz rad i zdrave rekreativne aktivnosti«.

Naučili su da obitelji mogu biti vječne i da »ista društvenost koja postoji među nama ovdje postojat će među nama i ondje, samo što će biti združena s vječnom slavom« (Nauk i savezi 130:2).

I naučili su da je »krajnja svrha svakog podučavanja, svake aktivnosti u Crkvi ta da roditelji i njihova djeca budu sretni kod kuće, zapečaćeni u vječnom braku i povezani sa svojim naraštajima«.

S tim znanjem željeli su biti zapečaćeni kao vječna obitelj.

Nakon što su moji roditelji bili kršteni, prakticirali su ono što su učili, seleći se iz svijeta u evanđeosko kraljevstvo. Radili su na tome da ujedine našu obitelj održavajući kućnu obiteljsku večer i obiteljsko proučavanje Svetih pisama, vjerno pohađajući crkvene sastanke i vršeći djelo obiteljske povijesti. S tim nastojanjima prema jedinstvu, nadali su se stvoriti obitelj usredotočenu na naum spasenja s okom prema vječnosti.

Godine 1965., kada su moji roditelji bili kršteni, najbliži hram São Paulu u Brazilu bio je u Mesi u Arizoni, udaljenom gotovo 9650 km. Putovanje je bilo preskupo za našu obitelj pa su moji roditelji morali čekati do posvećenja hrama São Paulo Brazil 1978. prije nego što su mogli primiti svoje hramske uredbe i biti zapečaćeni. U to sam vrijeme služio misiju u Riu de Janeiru.

Otprilike dva mjeseca prije nego što sam završio svoju misiju u veljači 1980., moj je predsjednik misije dopustio mojem suradniku i meni da preko noći otputujemo s članovima kolčića iz Rio de Janeira u hram u São Paulu kako bih mogao biti podaren i zapečaćen za svoje roditelje. Poput svojih roditelja, godinama sam čekao na obećane blagoslove hramskih uredbi i saveza.

To je iskustvo promijenilo moje viđenje budućnosti i dalo mi prvi uvid u istinitost nedavnih riječi predsjednika Russella M. Nelsona: »Vrijeme u hramu pomoći će vam misliti celestijalno i zadobiti viziju o tome tko vi doista jeste, tko možete postati i kakav život možete imati zauvijek.«

Moje kratko vrijeme provedeno u hramu tom prilikom duboko je utjecalo na ostatak moje misionarske službe. S tom novom vizijom, svjedočenje o hramu i važnosti Božjeg nauma za obitelji također je imalo trajan utjecaj na moj život.

Kada smo se moja žena Rosana i ja vjenčali dvije godine nakon moje misije, bili smo zapečaćeni u hramu s vizijom podizanja vlastite vječne obitelji. Kako bismo to učinili, zajedno smo radili na stvaranju obiteljskih tradicija poput onih koje su nas podučavali naši roditelji, a sve je bilo usmjereno na Spasitelja, njegova naučavanja i naučavanja njegovih suvremenih proroka.

Danas naša djeca odgajaju svoju djecu s istim evanđeoskim načelima sreće. Za nas, obitelj je sve jer razumijemo središnju ulogu obitelji u Božjem naumu.

Kao opći autoritet, imao sam blagoslov zapečatiti svoje troje djece za njihove supružnike u hramu. Gledati u njihove oči u trenutku kada su kleknuli za oltarom u hramu bilo je predivno iskustvo. Vidio sam kako je moje potomstvo bilo blagoslovljeno istim evanđeoskim načelima kojima su me podučili moji roditelji te kojima smo Rosana i ja podučavali njih. Mogao sam vidjeti kako se ti blagoslovi nastavljaju u budućim naraštajima. I podsjetio sam se tko sve to omogućuje.

Božićni podsjetnik

Obitelj je u središtu Božjeg nauma sreće, ali bez Spasitelja Isusa Krista taj naum ne bi bio moguć. Njegovo Pomirenje te uredbe i savezi koji se nalaze u njegovu evanđelju omogućuju obećanje uzvišenja.

Predsjednik Nelson izjavio je: »Uzvišenje je obiteljska stvar. Jedino kroz spasonosne uredbe evanđelja Isusa Krista obitelji mogu biti uzvišene. Krajnji cilj kojem svi stremimo jest da budemo sretni kao obitelj – podareni, zapečaćeni i pripremljeni za vječni život u Božjoj nazočnosti.«

Kada posjećujem mjesta koja nikada prije nisam vidio, nastojim pronaći mali prizor jaslica koji podsjeća Rosanu i mene na Spasitelja. Gradim priličnu kolekciju.

Dok smo promišljali o ovim skromnim prizorima Kristova rođenja, moja supruga i ja jednom smo promišljali: »Što je to što je zaista najvažnije u našem životu?« Odgovor je, naravno, Spasitelj, njegovo evanđelje i naša obitelj. Kako bi nas podsjetile na ljubav našega Nebeskog Oca prema nama i na to da upravo kroz Spasitelja obećanje o vječnim obiteljima postaje moguće, prije Božića nekoliko godina ranije postavili smo sve naše jaslice na dvije velike police u našem domu – i ostavili ih gore umjesto da ih sklonimo nakon božićnih blagdana. Ta nam tradicija pomaže zadržati duh Božića u našem domu tijekom cijele godine.

Svakog dana, dok gledamo te prizore Kristova rođenja, one nas nježno podsjećaju na Spasiteljevu središnju ulogu u našem životu. Podsjećaju nas da mir na Zemlji sada (vidi Luka 2:14) i vječna sreća u narednom svijetu ovise o Spasitelju i o poštivanju saveza koje smo sklopili s njim. I podsjećaju nas »da on dođe na svijet, i to Isus, da bude razapet za svijet, i da ponese grijehe svijeta, i da posveti svijet, i da ga očisti od svake nepravednosti;

Kako bi se po njemu svi mogli spasiti koje Otac podloži moći njegovoj i stvori po njemu« (Nauk i savezi 76:41-42).

Baš kao što smo naučili ove istine od naših roditelja, Rosana i ja radili smo na tome da ih prenesemo našoj djeci. Sada naša djeca podučavaju svoju djecu tim istim istinama. Sjeme posađeno u srcima mojih roditelja prije 60 godina u našem malom domu u Brazilu procvjetalo je i rodilo plodom »koji je najdragocjeniji i slađi od svega što je slatko, i koji je bjelji od svega što je bijelo, da, i čistiji od svega što je čisto« (Alma 32:42).

Svjedočim da će oni koji prigrle Božji naum za obitelji, vole kao što je Spasitelj volio i poštuju svoje saveze jednoga dana baštiniti »blagoslove vječnog života i puninu radosti« sa svojim voljenima te s Ocem i Sinom.