Dvije istine koje mi pomažu razumjeti poniznost

Jedno iskustvo koje me je istinski nagnalo na poniznost dogodilo se na mojoj misiji. Mislim da se većina misionara hrva s osjećajima nedostatnosti dok pokušavaju dovesti ljude k Isusu Kristu. Na svojoj sam misiji danima provodio sate pokušavajući samo pronaći nekoga za podučavanje i bio sam uvijek iznova odbijan. Nisam se osjećao uspješno. Nisam osjećao da su moja nastojanja dovoljna. Naposljetku sam se počeo osjećati kao da ja nisam dovoljan.

Iako se možda ne čini da je poniznost bilo ono što mi je trebalo, kada sam objasnio svoje osjećaje svojem predsjedniku misije, pomogao mi je uvidjeti da je dio mojeg problema bio u mišljenju da sam izuzet od problema s kojima se misionari diljem svijeta suočavaju. No ja nisam prvi misionar koji se osjećao odbijenim i zasigurno neću biti posljednji.

Nekako sam se uvjerio da su moje teškoće u potpunosti moja vlastita krivnja, unatoč činjenici da su se neki od najboljih misionara u povijesti – poput prvotne Dvanaestorice apostola, Mosijinih sinova i Alme mlađega – suočili s puno gorim odbijanjem i progonom nego ja ikada.

Umjesto da sam sažalijevao sam sebe, počeo sam se osjećati da stojim rame uz rame s Isusom Kristom u svojim mukama. I kada sam se osjećao posramljenim zbog svojih nesavršenih nastojanja, sjetio sam se što je predsjednik Jeffrey R. Holland, vršitelj dužnosti predsjednika Zbora dvanaestorice apostola, podučio: »[Kristovo] Pomirenje nosit će misionare možda čak i važnije nego što će nositi istraživače. Kada se mučite, kada ste odbijeni… stojite uz najbolji život koji je ovaj svijet ikada poznavao, jedini čisti i savršeni život koji je ikada proživljen.«

I dalje se prisjećam tog iskustva kada se trebam sjetiti biti ponizan i imati povjerenja u Gospodina.

Naučio sam puno o svojem identitetu koje imam kao Božje dijete dok sam bio na svojoj misiji. No nakon što sam došao kući, shvatio sam da još uvijek imam puno za naučiti o važnosti prisjećanja na to da su drugi ljudi također Božja djeca.

Ubrzo nakon što sam se vratio kući, bio sam postavljen u težak poziv i zadužen za važan događaj. Bio sam preplavljen i nisam uspijevao stupiti u kontakt s ljudima koji su mi trebali pomagati. Poslao sam e-poštu koja je bila, iskreno, prilično snažno sročena.

Bio sam u pravu da je poziv važan i da mi je bilo potrebno više podrške, no brzo sam shvatio da to možda nije najbolji način za motiviranje ljudi. Bila mi je potrebna poniznost. Trebao sam se sjetiti da su drugi ljudi vjerojatno imali svoje stvari oko kojih su bili pod stresom.

Kao što je starješina Steven E. Snow podučio kada je bio član Sedamdesetorice: »Ako se ponizimo, na naše [će] molitve biti odgovoreno… uživat[ ćemo] u duševnom miru, učinkovitije služiti u svojim pozivima i… ako nastavimo biti vjerni, konačno [ćemo se] vratiti u nazočnost našeg[a] Nebeskog Oca.«

Doista, osjetio sam više radosti u svojem pozivu i u svom životu kada sam naučio biti ponizniji.

Za mene je učenje istinske poniznosti bilo pitanje uravnoteženosti sljedeće dvije istine:

Ja sam Božje dijete. I okružen sam drugom Božjom djecom.

Kada sam naučio više o poniznosti, shvatio sam da je istinito ono što je podučio starješina Quentin L. Cook iz Zbora dvanaestorice apostola: »Poniznost nije neko veliko prepoznatljivo postignuće ili čak prevladavanje nekih velikih izazova. (…) To je posjedovanje tihog pouzdanja da se dan za danom i sat za satom možemo osloniti na Gospodina, služiti mu i ostvarivati njegove nakane.« Naučio sam da zaista mogu ostvariti Gospodinove nakane – no samo kada predam svoju volju njemu i pouzdam se da on zna što je najbolje.

Znam da će nas Nebeski Otac blagosloviti u našim nastojanjima dok nastojimo postati ponizniji i kristolikiji.