Krešimir Ćosić

U listopadu 1969., 20-godišnji Krešimir Ćosić ostavio je uspješnu košarkašku karijeru u Zadru u Jugoslaviji kako bi igrao na američkom sveučilištu. Međutim, kada je stigao na Sveučilište Brighama Younga (BYU), suočio se s trenutnim šokom. Zbog svojih ograničenih vještina na engleskom jeziku, nije razumio da je BYU vjerska škola s kodeksom ponašanja koji zahtijeva od polaznika da izbjegavaju alkohol i duhan te žive moralno čistim životom. »Kako sam uopće dospio ovdje?« upitao se. »Sada kada sam ovdje, kako mogu otići? I ako ne mogu otići, kako mogu preživjeti?«

U Jugoslaviji su se neka od Ćosićevih jedinih vjerskih iskustava dogodila tijekom posjetā njegovoj baki, koja bi svakodnevno kleknula u molitvi i privatno govorila o nebeskoj moći. Tijekom jednog od tih posjeta, Ćosić je imao ono što je postalo san koji se ponavljao: vidio se kako igra košarku u velikoj areni između visokih planina i mirnog jezera. Taj ga je san kasnije privukao do BYU-ove brošure za novačenje.

Iako je prijelaz na BYU bio težak, škola iz njegova sna postupno mu se počela dopadati. »U srcu su mi počele gorjeti prisnosti«, prisjetio se Ćosić. Počeo je dolaziti na kućnu obiteljsku večer s prijateljicom Christinom Nibley te navraćati u ured njezina oca na kampusu, profesora Hugha Nibleyja, kako bi raspravljali o religiji. »Moja želja da proučavam i znam više postala je neugasiva«, sjetio se. »Postoji stotinu razloga zašto se ne bih trebao priključiti Crkvi«, rekao je drugom prigodom, »i samo jedan razlog zašto bih trebao – zato što je istinita.«

Dok je bio na BYU-u, Ćosić je bio kršten te je odijeljen kao poseban misionar za Jugoslaviju, pozvan iznositi evanđelje tijekom svojega svakodnevnog života. Kada su mu obožavatelji prilazili na ulici, nudio im je majice s BYU-a poput svoje ako bi pročitali karticu s Člancima vjere Crkve ili njegovo pisano osvjedočenje. Snimio je sinkronizacije za crkvene videozapise koje je sam preveo kako bi ih dijelio s prijateljima i suigračima. Mjesna štampa nazvala ga je »aktivnim vjerskim propagatorom« zbog njegovih nastojanja i kritizirala ga jer je prihvaćao ideologiju »potpuno tuđinsku idealima naših mladih«. No oni koji su ga poznavali vidjeli su pozitivne promjene. »Vratio se u Jugoslaviju kao izgrađen čovjek i igrač«, rekao je trener Ranko Žeravica. Ćosićeva prijateljica Ankica Ostarčević primijetila je da se »činio sretnijim nego ikada«.

U ljeto 1974., Ćosić je krstio Ankicu i njezina muža Mišu Ostarčevića koji je bio jedan od Ćosićevih suigrača. Ćosić je također počeo održavati neslužbene crkvene sastanke u njihovu domu. Uz pomoć Miše i vanjskog učenjaka, Ćosić je radio na tome da vidi Mormonovu knjigu prevedenu na srpskohrvatski jezik te objavljenu u Jugoslaviji zbog prijetnje da će uvezeni primjerci biti zaplijenjeni kao krijumčarski predmeti. Također je pomogao pronaći način da misionari uđu u zemlju 1977. godine te je pomogao uspostaviti ogranke u Zadru, Zagrebu i Beogradu.

Nakon što je izbio rat kada je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije 1991. godine, Ćosić je odlučio okrenuti svoja nastojanja k sklapanju mira te je imenovan zamjenikom ambasadora u Sjedinjenim Državama za ovu novu državu. Međutim, 1994. dijagnosticiran mu je rak. Preminuo je 25. svibnja 1995. Na sprovodu, na kojem su prisustvovali desetci tisuća, franjevački svećenik Bonaventura Duda govorio je o Ćosićevoj vjeri. »Nije samo vjerovao«, rekao je Duda. »On je svesrdno nastojao živjeti svoju vjeru u stvarnom životu.« Godine 2010., kada je Russell M. Nelson iz Zbora dvanaestorice apostola posvetio Hrvatsku, izrazio je zahvalnost na Ćosiću i njegovoj posvećenosti dovođenju evanđelja svojem narodu.